Možda niste znali, ali Ivo Tijardović je najzaslužniji što se smjena režima u glavnom zagrebačkom kazalištu nije osjetila pretjerano drastično.
Skladatelj 'Male Floramye i 'Splitskog akvarela' bio je tada, kao provjereni partizanski kadar, postavljen za ravnatelja, međutim, nije bilo šikaniranja onih koji su za NDH imali regularne karijere, režirali, glumili, pjevali i plesali. Istina, nekoliko zvijezda poslano je po kazni u Split, Rijeku ili Karlovac, no u drugim sredinama bilo je puno drastičnijih obračuna s “kolaboracionistima”.
Trijezni Tijardović nije dozvoljavao da preobrazba Hrvatskog državnog kazališta - kako se zvalo za NDH - u Hrvatsko narodno kazalište prođe s previše potresa i na tome mu naša kultura mora biti itekako zahvalna.
Rogošić i Kuzmić
To je tek jedna od manje poznatih zgoda koju je prezentirala dokumentarno-igrana serija 'Tijardović' u četiri nastavka, a čiji su autori Željko Rogošić i Marin Kuzmić. Posljednji nastavak, 'Nepoznati Tijardović', emitiran je jučer i ovo je prilika za procjenu je li to bio televizijski događaj godine ili propuštena prilika. Ono prvo svakako ne, nije to baš bio ni promašaj, ali štošta je trebalo napraviti drukčije kada je u pitanju biografija najpopularnijeg dalmatinskog skladatelja. Njegovo vrijeme i rad dočarani su izvrsno, čak je bilo pomalo teško pratiti sva njegova prelaženja iz kazališta u kazalište, no takva je naprosto bila povijest i u tom pogledu nismo ni u čemu bili zakinuti. Dosta su se bavili i Tijardovićevom filmskom glazbom, što je jedno od slabije poznatih poglavlja u maestrovu opusu. Također, premijerno su inscenirali ulomke iz njegove nikad izvedene opere “Dioklecijan”, svakako hvalevrijedan pothvat.
Amatersko kazalište
Problem je, međutim, u konceptu. Rogošiću i Kuzmiću očito se nije radila dokumentarna serija u kojoj bi imali na raspolaganju puno fotografija, nešto malo filmskih materijala i bezbroj sugovornika. Kao prvo, teško da bi s nečim takvim dobili udarni termin na HRT-u, a osim toga, ostali bi zakinuti za neke od najzanimljivijih anegdota iz Tijardovićeva životopisa, koje bi morali prepustiti slatkorječivosti spikera ili nekom od sugovornika. Zato su ih naprosto inscenirali uz pomoć glumaca, nadajući se da će tako povećati atraktivnost serije. Nešto slično napravio je Antun Vrdoljak u svojoj seriji 'Tito', ispalo je to jako slabo, no ovo u 'Tijardoviću' je puno gore, gotovo na granici diletantizma.
Bilo je neugodno gledati inače renomirane glumce poput Žarka Radića i Milana Štrljića pod nezgrapnim maskama i kostimima, kako igraju splitske uglednike iz dvadesetih i tridesetih godina, i ponašaju se kao da nastupaju u amaterskom kazalištu. Drugo, serija je nakrcana glazbenim brojevima, no oni su natrpani bez nekog posebnog reda: nije baš svejedno je li u pitanju ulomak predstave iz sredine šezdesetih ili kraja devedesetih, pažljiv autor drži se nekakvog reda, koga u 'Tijardoviću' baš i nije bilo.
Ivandina serija
A opet, gledatelj koji nije pretjerano kritičan, vjerojatno je bio zaintrigiran temom i glazbom, prepustio se uzbudljivim scenskim zbivanjima i krasnim melodijama, pa ne čudi što 'Tijardović' i nije imao tako lošu gledanost za program koji je neusporedivo zahtjevniji od 'Sulejmana veličanstvenog' ili 'Zore dubrovačke'. Ako treba upozoriti na propuste, to je prvenstveno nedostatno korištenje uspomena filmskog i televizijskog redatelja Branka Ivande, koji je ipak nećak pokojnog Tijardovića, odnosno njegove supruge Nile. Ivanda je spomenuo i da priprema igranu seriju o njemu, što se čini puno suvislijom idejom no što je ovaj hibrid. Drugo, kada su već posvetili toliko vremena 'Dioklecijanu', Rogošić i Kuzmić mogli su nas podsjetiti i na njegovu, danas zaboravljenu socrealističku operu 'Dimnjaci uz Jadran', koja je početkom 1951. praizvedena u Zagrebu. Recenzije joj nisu bile osobite, ali tko bi danas odolio partijskom sastanku insceniranom uz pomoć arija i recitativa? Više sluha za atrakcije i izvedbene vještine pomoglo bi da se 'Tijardović' prometne u televizijski hit, no ovako je bio daleko od toga.