Svijet umjetnosti oplakuje jednog od naših najznačajnijih suvremenih umjetnika, slikara Borisa Demura koji je jučer preminuo u Zagrebu od posljedica moždanog udara. Demur je bio nastavljač tzv. postkonceptualnih umjetničkih praksi i smatran je jednim od najtalentiranijih umjetnika svoje generacije. Bio je jedan od onih možda i pomalo rubnih, neshvaćenih pojava, genijalaca koji nisu marili za establišment, a još manje su trčali za uspjehom i novcem.
“Ja nisam niti bolji niti lošiji umjetnik. Ja sam naprosto drukčiji”, govorio je Demur.
Posljednja izložba
Rođen u Zagrebu 1951. godine, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Roula Goldonija 1975. godine i grafiku 1977. U počecima je stvarao radove na tragu konceptulane umjetnosti da bi se kasnije opredijelio za primarno slikarstvo. Početkom osamdesetih otkriva motiv spirale koji će mu postati od tada pa nadalje zaštitnim znakom. Pored tradicionalnih likovnih medija izražavao se i kroz fotografiju, performanse, javne akcije, video i instalacije. Bio je i jedan od osnivača Grupe šestorice autora (1975. - 1981.)
Svoju posljednju izložbu “Spiralno putovanje” Demur je imao u Umjetničkom paviljonu u prosincu prošle godine. Tom prigodom razgovarali smo s njim u njegovu stanu, ateljeu u Preradovićevoj ulici, u kojem su čak i stropovi oblijeplijeni njegovim čuvenim spiralama - radovima s motivom koji mu je postao zaštitnim znakom. Bio mu je to jedan od posljednjih, ako ne i posljednji intervju.
“Izložit ću samo šest slika. Kak veli Zdenko Rus: divovskih. To je spiralno akcijsko slikarstvo, ono se nastavlja na ono što je zovem moja umjetnička familija - na Pollockov dripping, action painting, samo što Pollock ima rasap, a ja formu spirale. To je ta ista metoda drippinga koju je počeo još Monet, ali ne na ‘Lopočima’ nego na ‘Žalosnim vrbama’. Čisti action painting. Cijela je avangarda proučavala te njegove slike”, objašnjavao je vidno uzbuđen uoči skore izložbe neponovljivi Demur.
“Ovo što radim je nastavak na Oskara Hermana koji je rekao Igoru Zidiću 70-ih: ‘Najradije bih slikao metlama.’ Kad su mi pripremali retrospektivu u Modernoj galeriji, rekao sam Rusu: Herman je to meni ostavio u amanet - ja ću spiralno slikati metlama!” Sve što je imao reći o umjetnosti, ali i životu i svijetu koji ga okružuje, Demur je izražavao kroz svoje “spiralno slikarstvo”. Na jednom papiru, prilikom našeg posljednjeg susreta, zapisao je:
“Moja spiralna umjetnost je istinita, kao što su istiniti spiralni otisci papilara na jagodicama mojih prstiju... analogni su. A moj spiralni artcredo: Pravo svakoga da bude što želi i misli što hoće...” Bio je to njegov manifest, suma onoga što radi. I tako, punih trideset godina slikao je spirale, od 1983. Sve je počelo potkraj 1982. u kafiću u SC-u, kada je gledajući kroz stakleni zid kako pada snijeg zapisao na komadiću papira dvije kratke rečenice: “Ponekad neke pahuljice padaju u spiralama. Ponekad neke pahuljice dolaze u spiralama”.
U ljeto iduće godine “u stanju buđenja između sna i jave pojavila mu se bijela spirala, izvan vremena”. Od tog trenutka pa sve do kraja, Demuru je sve postalo spiralno - njegovo slikarstvo, performansi, akcije, projekti, tekstovi-radovi.
Ideje new agea
Njegova “Bijela spirala na crnom platnu I i II” prve su slikane spirale i postat će njegova ustaljena slikarska metoda. Znao je ponekad u spiralu inkorporirati i geometrijski lik ili je povezati s idejama new agea. Od sredine 90-ih njegove su spirale bile rezultat aktivnosti prolijevanja boje, nerijetko s tragovima ruku i nogu. Nikada nije htio slikati pejzaže i portrete, ili kako ih je zvao, buržujske slike. Čak niti u vojsci gdje se to od njega kao akademskog slikara očekivalo. “Ja sam konceptualni umjetnik i ja vam to ne radim”, rekao je i postao službeni fotograf. “Odmah sam se ogradio da ne moram raditi vojne portrete ili druga Tita”, otkrio nam je jednom prilikom.
A kada je svojedobno upitan da objasni poruku svog rada “Nisam lud da slikam buržujske slike”, crne slike s crvenim tekstom iz 1976., odgovorio je kako je spomenuti tekst značio da ne želi biti državni ili dvorski umjetnik, da ne želi biti podoban režimski umjetnik, da ne želi biti komercijalni ili karijeristički umjetnik, da ne pristaje na liniju manjeg otpora i time na potkupljivost svojih stavova radi umjetničkog karijerizma. Tekst je za njega značio “da želi biti autonoman umjetnik u svom radu te da nikako ne želi slikati buržujske kapitalističke, a bogami ni komunističke slike”.
Kratko se 90-ih ipak vratio figuraciji, prvi put nakon studentskih dana, no i to je bio njegov slikarski eksperiment. “Interesiralo me preispitati kistom kako su razmišljali stari majstori poput Caravaggija, Halsa”. U svom stanu imao je jedan cijeli zid s radovima iz tog ciklusa.
Nepotkupljiv i svoj
Demur je bio osebujan umjetnik, čovjek koji je živio za umjetnost i koji se nikada od umjetnosti nije odmarao, kako je znao reći. “Ako se i odmaram od slikarstva, onda se bavim teorijom, kao što se neki umjetnici na primjer bave keramikom”. Za njega su govorili i da je najbolji teoretičar svoje umjetnosti, a njegovi su teorijski zapisi neodvojivi od njegove umjetnosti. Ljubav prema teoriji, usadio mu je, volio je naglasiti, još na Akademiji Raoul Goldoni.
“Ja sam skriboman oduvijek. Sa 14 godina pisao sam slobodni stih. Za vrijeme odmora, na hodnicima, čitao sam svoju poeziju. Tada sam postao svjestan da sam slikar i da volim pisati. Imao sam crvenu dugu kosu, a na satovima likovnog okrenuo bih kistove naopako i slikao. Zvali su me Van Gogh.” I kasnije na Akademiji znao je šokirati profesore. Posebno se volio prisjetiti reakcije Matka Peića nakon što je svoj autoportret istrljao i oprao sapunom.