Na istaknutom mjestu u prostranom dnevnom boravku u kući na zagrebačkom Pantovčaku smještena je slika s ispisanim Gundulićevim stihovima: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo!”. Rad je to autorice Consuelo Palma. Ti stihovi i svijetli tonovi slike, govori nam ta čileanska umjetnica, prva su joj asocijacija na Dubrovnik, grad u kojemu je živjela godinama prije Zagreba i koji je njezin prvi dodir s Hrvatskom.
U Dubrovnik je stigla 2007. sa suprugom i troje djece. Njezin suprug Camilo Soza godinama je bio direktor u Luxury Hotels u vlasništvu Lukšić grupe, najbogatije hrvatske obitelji koja ima jake veze s Čileom.
Hrvatski zna dovoljno za dućan
Razgovaramo na engleskom. Na hrvatskom se, kaže, zna snaći u dućanu ili kod doktora, “nažalost nisam ga naučila tečno govoriti, gotovo svi u vašoj zemlji znaju engleski, pa i kad se kod nas okupi ekipa, a često to bude međunarodno društvo, govori se ovim jezikom. Volim učiti o umjetnosti, o nutricionizmu, no ne i gramatiku, nisam tip za to. Sebi uvijek, doduše, obećam da ću početi u siječnju”.
Povod je našem razgovoru izložba koju će od 5. do 12. prosinca imati u Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu. Tema je slika osobna, umjetničino iskustvo života u dvije zemlje. Zna joj se, naime, dogoditi i da se i u jednoj i u drugoj zemlji osjeti poput turistkinje: “To nije samo moje iskustvo, nego i mnogih ljudi i pokušavam ga prenijeti slikama. Želim pokazati taj osjećaj dualnosti koji postoji kod svih nas koji ne živimo u zemlji u kojoj smo se rodili. Sviđa mi se ovdje, prekrasna je vaša zemlja, osjećam se dobrodošlo, no u isto mi vrijeme nedostaje puno ljudi iz Čilea. Živim u kontradikciji koju sa sobom nose te emocije”.
Često prvo fotografira građevine na ulicama kojima prolazi, ponekad te građevine postaju ključan dio njezinih slika: “Jedna od slika zove se Instantes, trenutak. Govori o mojoj prvoj impresiji kad sam vidjela Britanac. Imala sam osjećaj da se na ovom trgu odvija sve, prolazili su istodobno stariji ljudi i trčkarala djeca, oni koji su kupovali voće mirisali su ga, prolaznici su nosili cvijeće... Bilo je mnoštvo, uglavnom lijepih detalja. Kad smo živjeli u Dubrovniku, znala sam sjediti na Stradunu, promatrati život koji se događa iza prozora. Prozori su inače čest motiv na mojim slikama”. Svaki umjetnik, kažem joj dok priča životu koji se odvija iza prozora, mora biti pomalo voajer, odnosno mora znati promatrati oko sebe: “Da, mogu se složiti, no na jedan dobar, pozitivan način. Jednostavno imamo više znatiželje u sebi”.
Paralelno sa slikama Consuelo Palma radi na skulpturama, nazivaju se “Apacheta”, “inspirirane su skulpturama koje su Inke radili na svojim dugim putovanjima, kao oltar za Pachamamu (božica koja predstavlja Majku Zemlju, op. a.), i simbolizirale su zaštitu putnika sve je, dakle, s putovanjem povezano”. Tremu pred izložbu, kaže nam, nema, jedino se pribojava javnog govora na samom otvaranju, nije u njezinoj prirodi da javno govori.
Djeca su se brzo snašla
U Dubrovnik su, dakle, stigli, s troje male djece, ona i suprug, prije dvanaest godina.
Sjeća se i točnog datuma. - Bilo je to 19. prosinca, mjesec nakon što je moj najmlađi sin Clemente navršio dvije godine. Kći Consuelo tada je imala šest godina, a stariji sin Camile osam. To što su bili tako mali, u dobi kad su otvoreni za učenje i za promjene, utjecalo je na našu odluku da se preselimo. Bio je to vrlo dobar trenutak. Sad ili nikad. U početku smo mislili da ćemo ostati tri godine, a zatim se vratiti, i za nama će ostati lijepo sjećanje. Tri su godine prerasle u četiri, pet, šest... Još smo ovdje, ne znamo kad ćemo se vratiti. Nismo nikad požalili zbog odluke, naša je obitelj jako povezana zbog iskustva koje smo imali. Ponekad mi samo nedostaje jača povezanost s lokalnom umjetničkom scenom jer nisam ovdje studirala. Budući da sam u Hrvatskoj učila i keramiku, povezala sam se s ljudima koji se bave keramikom, idem i na radionice. Plan mi je upisati i magisterij - kaže umjetnica koja se bavi slikanjem, keramikom, skulpturom, izradom nakita...
Djeca su pronašla svoju bazu, svoje prijatelje u Zagrebu.
U Dubrovniku su živjeli pet godina, u Zagrebu žive sedam: “Prošle je godine moj suprug otišao sa svojeg tadašnjeg posla u Lukšić grupi, nakon više od deset godina, i odlučili smo da je stigao trenutak za povratak u Čile. No, naš je najstariji sin, koji ovdje studira i ima djevojku, rekao da on ostaje u Hrvatskoj. Odlučili smo i mi ostati, važno nam je da smo svi zajedno. Ne želimo dijeliti našu obitelj, Čile je jako daleko, to nije kao da netko živi u Austriji. Moj je suprug odlučio pokrenuti svoj osobni projekt i ostali smo”. A kako su njezina supruga, pitam ju, uopće pozvali iz Lukšić grupe: “Nazvali su ga, kako to obično biva u takvim poslovima, headhunteri i ponudili mu da dođe u Dubrovnik”.
Svake će godine, oko Božića, otići u svoju rodnu zemlju, s obitelji, na nekoliko tjedana: “Prekrasno je to razdoblje za posjet, lijepo je vrijeme, školski su praznici, mnogi su na godišnjim odmorima. U Čileu ljudi dugo rade, do 19, 20 sati pa ih praktički ne stignete ni vidjeti ako dođete kad nisu praznici”.
Consuelo radi doma, atelijer ima u kući, s pogledom na vrt, “izabrala sam najljepšu sobu za radni prostor, za sebe”, kaže u šali. I njezina se majka bavi umjetnošću. “Na zidu držim i njezinu sliku, s religioznim motivom. Moji su jako religiozni, ja jesam kršćanka, imam to u sebi jer sam odrasla u takvoj obitelji, no ne toliko koliko moja majka. Život vas mijenja. U svakom slučaju, uz nju sam puno slikala pa sam se, kad sam upisivala fakultet, odlučila na grafički dizajn jer sam željela nešto drukčije. Kad smo odlazila iz Čilea, bila sam zaposlena kao grafička dizajnerica.”
Rođena je u glavnom, višemilijunskom gradu, Santiago de Chileu: “Imala sam lijepo djetinjstvo, bilo nas je četvero djece u obitelji, zajedno smo se s mnogim prijateljima po cijele dane vozili biciklom po gradu. Otac je dugo bolovao od raka pluća, to je zamagljivalo našu sreću, no majka je sve činila da se osjećamo stabilno. Bilo je to doba Pinocheta, ali kad ste dijete, niste svjesni što je diktatura”.
Santiago da Chille grad je koji, dakle, pamti po lijepom djetinjstvu: “To je jako lijep grad za život, izuzmemo li posljednje događaje. Ne znam što će se dogoditi nakon ovog kaosa, nadam se da neće promijeniti taj osjećaj života u Santiagu”. Kako ona tumači najnovija zbivanja u ovoj zemlji, pitamo je: “Moj se muž više razumije u politiku od mene. No, posljednjih su se godina donosile neke pogrešne političke odluke, što je vodilo situaciji kakva je danas. Nužno je napraviti promjene, posebno u odnosu prema ljudima kojima je to uistinu potrebno. Primjerice, kao i kod vas, učitelji su slabo plaćeni, moraju se boriti za dostojnu plaću, a jako su važni jer uče našu djecu, oblikuju našu budućnost”.
Kako je upoznala svojeg muža, s obzirom na to da je on iz poslovnog sektora, a ona dolazi iz svijeta umjetnosti? “Preko zajedničkih prijatelja i brata. Izašli smo svi zajedno u kafić. Samo četiri mjeseca nakon poznanstva, odlučili smo se oženiti. Postojala je, naravno, kemija među nama, ali mi se sviđao i njegov pogled na život koji je drukčiji, više avanturistički, bilo mi je to zanimljivo. Zanimljivo mi je s njim i danas.” Danas se, uz posao, kaže, njezin suprug bavi maratonom i triatlonom. A ona, je li sportski tip? “Ne. Odlazim u teretanu povremeno i to je to”. Društveni su, i ona, i suprug i djeca, i imaju, kaže, “mnoge sjajne prijatelje u ovoj zemlji, neki su nam od njih s vremenom postali poput braće ili sestara”.
Bijeg u prirodu
“Često smo u prirodi, s našim psom šećemo po Jarunu i po Maksimiru. Volim i plesati, često plešem u atelijeru. Moj suprug ne voli toliko plesati kao ja, no dok smo živjeli u Dubrovniku, znali smo odlaziti na Revelin. Odlazimo ponekad plesati i u zagrebačke klubove”. Gdje rado izlazi? “Uživam u dobroj hrani, često to bude azijski tip kuhinje. Nedavno sam probala hranu u Soi Fusion Baru i odmah sam se zaljubila u ovaj prostor. I inače jako volim Swanky Monkey Garden, jako je lijep za provesti popodne uz piće. Sjajna je tajlandska kuhinja u Importanne Galeriji. Volim otići i u Fidel Gastro, Takenoko i Le Miku. S djecom često znamo otići u Šestinski Lagvić, u Submarine na hamburgere, na sushi, te u samoborski Gabrek. Ako želim nasamo popričati moj suprug i ja, omiljeno nam je mjesto Torte i to, imaju sjajnu kavu i torte. S prijateljima se, pak, nalazimo u Velvetu. Kad nam dođu gosti iz Čilea, vodimo ih u parkove, u obilazak najvažnijih građevina, idemo u kazalište, Muzej prekinutih veza, u MSU, u Modernu galeriju...