KRAPINA - Pred koji dan kao autori projekta i realizacije novog Muzeja krapinskih neandertalaca posve smo slučajno došli do saznanja da se u Krapini postavljaju divovske, šest metara visoke nove skulpture pračovjeka koje radi kipar Denis Krašković.
Vidjevši fotografije tih skulptura, učinilo nam se da smo ugledali velikog gnoma. Skulpture nas u svojoj nezgrapnosti podsjećaju na diletantske rekonstrukcije neandertalaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća”, tvrde arhitekt Željko Kovačić i paleontolog Jakov Radovčić.
Naime, punih godinu dana traju radovi Denisa Kraškovića na dvije skulpture koje je naručila Turistička zajednica Krapine. Jedna će biti postavljena u centar grada, druga na ulazu u grad kad se silazi s autoputa. Identične su.
Moram priznati da me ovaj njihov stav iznenadio; od izložaka u muzeju poput ovog u Krapini čija je svrha da zorno svjedoče o običajima vremena očekujemo preciznost, no ne i od javne skulpture. Osim toga, Krašković je autor nekih od najboljih suvremenih skulptura u javnom prostoru, Kita na Jarunu i Morža kod Arene.
Međutim, autori muzeja, koji je u nepunih pet godina posjetilo pola milijuna ljudi, oštro tvrde da je riječ o “oživljenom gnomu” te “karikaturi” kod Krapine te da se njih trebalo kontaktirati u slučaju bilo kakvih poteza vezanih uz muzej.
Tvrde nadalje da je ovaj kip na tragu prikaza neandertalaca iz prošlosti, od prije jednog stoljeća, prikaza koji su odavno nadiđeni i nekorektni: “Neandertalci, kao naši bliži preci ili srodnici oslikani su kao polupognuti ljudi, tupavog pogleda, majmunolikog obličja i zasigurno manjkavog mentalnog sklopa” te da su: “znanstvene paradigme tih vremena zašle su u popularni folklor današnjice.”
Profesor kiparstva Denis Krašković im odgovara: “Stojim iza svog rada, u bilo kojem dijelu njegove kreacije i izvedbe. Temom neandertalca bavim se duže vrijeme i proučio sam svu meni dostupnu građu na tu temu. Poštivao sam anatomiju i uklonio sam sve pogreške na koje su me upozorili stručnjaci”, kaže i nastavlja: “Bez obzira na njihovu stručnost, njih dvojica ne mogu samozvano imati monopol nad svim što je vezano sa neandertalcem iz Krapine, jer je to apsurdno, a pogotovo ne nad nečijim autorskim, likovnim prikazom neandertalca ili nad koncepcijom javnih skulptura na širem području grada Krapine.”
S njim se slaže i direktorica Turističke zajednice Krapine Nedeljka Vodolšak. Naime, rad je naručila zajednica, a ne muzej: “S Kraškovićevim smo projektom pobijedili na natječaju, i sve je regularno. Riječ je o umjetničkoj viziji, ne o doslovnom radu. Sedamdeset posto posjetitelja muzeja su djeca. Rad je namijenjen i njima”, kaže.
Vlasta Krklec, ravnateljica Muzeja Hrvatskog zagorja, pod koje spada i ovaj muzej, poziva na dijalog: “Trebalo bi uzeti u obzir rezultate koje ovaj muzej postiže, uz broj posjetitelja i dvanaest nagrada koje smo dobili, a ne da nas se zaobilazi. Ovaj turistički putokaz koji radi Denis Krašković, fizički ne odgovara onom što smo u muzeju nastojali reći.”
Konačan izgled Krašković još nije osmislio. Ako je suditi prema prvim fotografijama iz radionice, čovjek stoji u raskoraku, jednom se rukom oslanja na štap, drugu drži tik do odjeće kakvu su nosili praljudi, linije su lica pojednostavljene.
Upravo to što skulptura nije još dovršena, niti spremna za pokazivanje u javnost, dodatno smeta kiparu: “Svaka daljnja polemika o mojim kipovima je bespredmetna dok ih ne dovršim, a nakon toga ću sa zadovoljstvom poslušati sva mišljenja o skulpturi.”
Međutim, Željko Kovačić i Jakov Radovčić tvrde da su na novom postavu surađivali s znanstvenicima, umjetnicima i raznim stručnjacima, da su pozvali niz poznatih kipara: Elisabeth Daynes, Ivana Fijolića, Sinišu Majkusa, čije “kvalitetne i točne rekonstrukcije u sebi imaju i umjetnički naboj. Ne vidimo razloga zašto nismo mogli surađivati sa specijalistima za turistički marketing ili neki novi management, kao i s autorom skulpture koji je po ne znamo kojim kriterijima odabran”. Smatraju, nadalje, da će na ovaj način “reklama postati antireklama”. Ukazuju i na oznake koje vode prema muzeju, a koje su, prema njihovom mišljenju, isto nestručne.
Krašković, koji je s arhitektom i paleontologom već surađivao na projektima kao što su “Glasanje kukaca” ili “Neandertalski zub”, tvrdi: “Moja autorska interpretacija i vizija neandertalca ne temelji se isključivo na znanstvenim spoznajama, niti je bio cilj moje skulpture raditi hiperrealizam. Radi se o stilizaciji, pomalo stripovskom pristupu, koji je usmjeren široj publici a posebno djeci. Rađena je s velikom analizom u nekoliko razvojnih faza, uvažavajući sve atribute vezane za fizionomiju i život neandertalca.