Stambena zgrada u Vukovarskoj ulici broj 35 i 35a u Zagrebu, s potpisom Drage Galića, Kockica, nekadašnji dom CK uz Savu Ivana Vitića, Vitićev neboder u Laginjinoj, samo su neki od projekata koji su oblikovali lice Zagreba, a koji ne bi tako izgledali da nije bilo znamenitog Le Corbusiera, dokazuje izložba koja se večeras otvara u Hrvatskom muzeju arhitekture i koja ostaje otvorena sve do 15. siječnja sljedeće godine.
Teško će se, zapravo, pronaći i jedan strani arhitekt koji je toliko utjecao na domaću arhitekturu, kao što je to bio Le Corbusier. Izložbu “Le Corbusier i hrvatska arhitektura - dijalozi i refleksije” otvorit će arhitekt Andrija Mutnjaković. Autorice su Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnosti i Borka Bobovec iz HMA.
Tri kvalitete
Nabrojane su građevine, na izložbi pokazane kroz fotografiju, ili kroz nacrte, nastale većim dijelom nakon Drugog svjetskog rata i pod neposrednim utjecajem ovog arhitekta, no sve je počelo ranije, kod onih koji su se kod njega školovali. Naime, veza ovog znamenitog švicarsko-francuskog autora i domaćih arhitekata dugi je niz godina bila obavijena velom tajanstvenosti.
Malo-pomalo, otkrivalo se kako su kod autora slavne Vile Savoye podignute u predgrađu Pariza, izgrađene od armiranog betona tridesetih godina prošlog stoljeća, učila tri hrvatska arhitekta, Ernest Weissmann, Zvonimir Kavurić i Juraj Neidhardt. Slabije je u javnosti poznat podatak, otkriva ga Tamara Bjažić Klarin, da su se kod njega školovali i Ksenija Grisogono i Krsto Filipović, čije opuse valja još istražiti. Dapače, Ksenija Grisogono, iz poznate loze Grisogono, čiji je otac inače bio ambasador Jugoslavije u Poljskoj između dva svjetska rata, čitav je svoj radni životni vijek provela u Parizu.
Navedeni su se arhitekti u pariškom međunarodnom ateljeu Charlesa-Édouarda Jeannereta-Grisa, kako je pravo ime Le Corbusieru, školovali većinom dvadesetih i tridesetih godina. Kako tumači Tamara Bjažić Klarin: “Tih je godina najpoželjnije odredište bio atelijer Le Corbusiera, od 1928. u Hrvatskoj najpoznatijeg svjetskog arhitekta”.
Zvonimir Kavurić, arhitekt kojeg su ubile ustaše, inače otac slikarice Nives Kavurić Kurtović, bio je u timu koji je sudjelovao u izradi projekata za međunarodni arhitektonski natječaj za Palaču Lige naroda u Ženevi, kako je biografiji Alfreda Rotha o Le Corbusieru pronašla Ivana Haničar Buljan.
Ernest Weismann je u pariškom ateljeu bio na vrhuncu slave Le Corbusiera i stekao je mrežu poznanstava. Radili su tamo u isto vrijeme kao i on, vodeći autori poput Josepa Lluisa Serta, Normana Ricea, Charlotte Perriand...
Tamara Bjažić Klarin, koja je napisala i knjigu o Weissmannu, ovako tumači Le Corbusierov utjecaj na domaće arhitekte: “Imao je tri poželjne kvalitete. Mnogo objavljenih radova koji su bili dostupni. Status umjetnika-arhitekta, i posljednje, no ne i najmanje važno, bio je apolitičan. Za razliku od Weimarske Njemačke, sovjetske ili čak čehoslovačke arhitekture koja se povezivala sa socijalizmom ili komunizmom, političkom opcijom koja je bila zabranjena u Kraljevini Jugoslaviji”.
Zahvaljujući upravo suradnji s Le Corbusierom, Weissmann je među ostalim bio i članom komisije za gradnju kompleksa Ujedinjenih naroda u New Yorku. Također je već postao već 1929. član CIAM-a, Međunarodnog kongresa moderne arhitekture, a 1930. delegat CIRPAC-a, najvišeg tijela te organizacije, unutar koje se kao uvjereni ljevičar, zalagao za društveno odgovorno građenje. Međutim, manje je poznato da je Weissmann snimio i film o Le Corbusieru, tijekom putovanja na koje su zajedno odlazili, ali ga prati i tijekom gradnje Vile Savoye. Film koji je od njegova sina, nasljednika, otkupila francuska fondacija posvećena ovom arhitektu, i prikazivat će se čitavo vrijeme tijekom trajanja izložbe.
Prva izdanja
U postavu je uz namještaj koji je projektirao ovaj arhitekt. Pokazuje se i izložba Le Corbusiera koja je predstavljena na Arhitektonskom fakultetu 1968. i nikada nije vraćena u Francusku. Izradili su ju, inače, Fondation Le Corbusier i francusko Ministarstvo vanjskih poslova. Izlažu se i prva izdanja Le Corbusierovih knjiga, kao i materijali o putujućoj izložbi Le Corbusiera iz 1952-53. u organizaciji Saveza arhitekata Jugoslavije, koja je gostovala u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Splitu, Mostaru: “Izložba je bila presudna za reafirmaciju arhitekture kao likovne discipline nakon prve petoljetke obilježene obnovom i diktatom obnove - štednje i oskudice”, objašnjava Tamara Bjažić Klarin.
Izložbom se, nadalje, interpretira i njegov dobar smisao za samopromociju. Naime, “jedan od razloga Le Corbusierove globalne slave bio je što se znao jako dobro promovirati, sve su njegove publikacije posvuda tiskane. Na izložbi se mogu vidjeti razni načini kako su dolazile i do nas”, tumači Tamara Bjažić Klarin.
Izlažu se i članci objavljeni povodom smrti Le Corbusiera, novinske naslovnice (a u svim je novinama njegova smrt dospjela na naslovnice), koje u pravilu izražavaju nevjericu da je, uistinu, mrtav, Inače, umro je kako je i živio, 7. kolovoza 1965. usprkos liječničkom savjetu, otplivao je u Sredozemno more kod Roquebrune-Cap-Martina, gdje je doživio infarkt.