Uoči drugog zagrebačkog gostovanja Pere Ubua iz Clevelanda - ovaj put u Močvari, 3. studenoga - poslali smo elektroničkom poštom nekoliko pitanja lideru sastava Davidu Thomasu koji je na pitanja odgovorio u nepunih sat vremena, što inače nije praksa rock izvođača. No, David Thomas je sve samo ne tipičan rock izvođač, a već je više od tri i pol desetljeća lider jednog od najdugovječnijih i najradikalnijih underground rock bendova koji je tijekom druge polovine 70-ih hrabrim inovacijama otvorio niz puteva za modernu rock glazbu i ono što ćemo kasnije zvati alter-rock.
Pere Ubu osnovan je 1975. u Clevelandu nakon raspada garage-rock benda Rocket From The Tombs, prvi singlovi “30 Seconds Over Tokyo/Heart Of Darkness” i “Final Solution/Cloud 149” determinirali su punk i post-punk, a s epohalnim debijem “The Modern Dance” (1978.) na svjetlo dana iznesena je estetika industrijske i avangardne Amerike.
Sve do danas razne inkarnacije grupe Pere Ubu ostale su nesklone “progresiji” prema pop i plesnoj glazbi, odnosno vjerne avangardizmu i eksperimentiranju zvukom i kompozicijom. Na 35. obljetnicu kultnog debija Pere Ubu je objavio novi album “Lady From Shanghai”, Thomasov okršaj s današnjom plesnom glazbom baš kao što je “The Modern Dance” bio njegov udar na tadašnju rock glazbu.
Hegemonija plesa
Vaš posljednji album, “Lady From Shanghai” nosi isti naziv kao i film Orsona Wellesa. Zašto?
- Kad sam razvijao ideju za album, u jednom trenu mi se činilo da obrađujem sličnu temu. Također me oduvijek intrigirala Wellesova apstraktna i uglata kamera, odnosno način kadriranja. To je u korespondenciji s idejama koje sam imao oko definiranja zvuka za posljednji album Pere Ubua, ali nema izravne narativne veze između radnje filma i tematike albuma. Ideja albuma je sadržana u sloganu: “Razbijmo hegemoniju plesa. Stanimo mirno. Plesač je lutka plesne glazbe”. Pogledajte poznati poster za film s Ritom Hayworth i to je sve što mogu reći.
Je li “Lady From Shanghai” vaš pokušaj da stvorite elektronsku plesnu glazbu kako bi ona zapravo trebala zvučati, baš kao što je “The Modern Dance” bio bitno drugačiji od rock glazbe sredine 70-ih godina?
- “Lady From Shanghai” je moj pokušaj stvaranja neplesne glazbe, odnosno glazbe na koju je nemoguće plesati, a da ne ispadnete kao osoba koja ne pripada suvremenom svijetu. “The Modern Dance” i “Lady From Shanghai” su namjerno povezani, ali neću otkriti na koji način. To je posao glazbene kritike.
U zlatno doba post-punka bilo je normalno da avangardni bendovi dosegnu određeni komercijalni status. Kakva je danas situacija?
- Ne obraćam pažnju na pop glazbu izvan ideja koje je pokreću. Većina tih ideja su maligne i štetne, o čemu bih mogao nadugo i naširoko pričati. Ne obraćam pažnju ni na avangardnu glazbu - dobivam ideje i ostajem u doticaju s njima onoliko koliko mi treba da iz njih izvučem nešto korisno. U načelu slijedim kurs koji smo zacrtali 1975. godine. Svjesni smo toga što se događa u glazbi i u većoj ili manjoj mjeri to ignoriramo. Pop glazba se urušila najkasnije 1990. godine. Niti jedan period u pop glazbi 20. i 21. stoljeća nije bio tako glup kao posljednjih 20 godina. U boljim vremenima pomodne novotarije i gluposti su dolazile i prolazile nakon dvije-tri godine. Sada je sve glupo već 23 godine.
Postao sam svjestan grupe Pere Ubu preko državnog radija u socijalizmu bivše Jugoslavije. Danas je gotovo nemoguće čuti Pere Ubu na bilo kojoj radiopostaji. U koje smislu su se radio i mediji općenito promijenili u digitalnom svijetu?
- Mislim da ta promjena nema prevelike veze s digitalnim svijetom. Promjena je nastala zbog pomanjkanja hrabrosti glazbenika i ljudi u medijima da nešto mijenjaju, a i malo tko se usudi reći ili učiniti nešto što bi moglo uvrijediti masovan ukus. To je agenda medijskih “svećenika”. Ponašajte se poput striptizete ili majmuna i bit ćete obožavani od tih istih “svećenika”.
‘Urbana pustoš’
Često se pri opisu albuma “The Modern Dance” provlači sintagma “urbana pustoš” Clevelanda sredine 70-ih. U kojoj su mjeri arhitektura i industrija ili njihovo urušavanje odredili vašu glazbu?
- Termin “urbana pustoš” nikada nismo koristili mi, članovi grupe Pere Ubu. To je medijska tvorevina pisaca koji nikada nisu živjeli u Clevelandu ili Detroitu. Svi oni koji u to vrijeme nisu živjeli u Clevelandu ili Detroitu, bez uvrede, to ne mogu shvatiti. Zadatak je Pere Ubua da progovara kroz takve “hijeroglife”, da ih upregne i podigne na višu razinu, kao molekule.
Koje su bile dobre i loše strane punka i je li uopće bilo u vezi ono što su 1977. činili Pere Ubu i Sex Pistols?
- Pere Ubu nikada nije bio punk bend. Punk je bio odvratna modna izmišljotina Sonyja i drugh velikih korporacija. Sex Pistols i Pere Ubu dijele malo toga zajedničkog. Više smo dodirnih točaka imali s Public Image Ltd.