Na svom posljednjem sastanku žiri Jutarnjeg lista za publicistiku izvršio je težak odabir i smanjio listu knjiga - kandidata za onu najbolju 2012. godine - s dvanaest na samo pet naslova. Nazočili su svi članovi žirija: Vlaho Bogišić (predsjednik), Davor Butković, Željko Ivanjek, Željko Krušelj, Tvrtko Jakovina i Branko Matan.
Interes javnosti
U opsežnoj raspravi zaključeno je da je povijesna publicistika u ovoj izdavački siromašnijoj godini - otprilike 70-ak predmetnutih naslova - izborila najviše mjesta, jednako prije u 12-ici kao i sada u 5-ici. To govori u prilog njene kakvoće, no jednako tako o interesu javnosti i čitateljske publike za povijest, prvenstveno za noviju nacionalnu povijest. Primijećeno je da je najveći dio ovih knjiga povezan sa Sveučilištem, odnosno da nastaje iz doktorskih disertacija, njihovom preradom.
No, mimo tri historiografska naslova - čiji su autori Stjepan Ćosić i Zoran Grijak, Andrea Feldman i Hrvoje Klasić - žiri je u pet najboljih knjiga uvrstio jednu “umjetničku monografiju” (Slobodan Šijan), odnosno jedan putopisni priručnik (Lara Černicki i Stašo Forenbaher).
Treba, naime, naglasiti da odabrane knjige nisu žanrovski “čiste”, one nastoje dohvatiti svoju temu svim znanstvenim sredstvima, preskačući odrednice dosad klasične biografije ili putopisa.
Ženske ruke
Dvije od pet odabranih najboljih knjiga publicistike u 2012. godini ispisale su “ženske ruke” (Lara Černicki, Andrea Feldman). Prema tome, u tom, “rodnom” smislu ova je godina znakovita. Sada je pred žirijem težak zadak da po deveti puta za redom izabere najbolju publicističku knjigu. Uz jednu napomenu: ovo je jedina publicistička nagrada u Hrvatskoj.
Pet finalista nagrade Jutarnjeg
Stjepan Ćosić i Zoran Grijak:
Figure politike - Lujo Vojnović i Robert William
Seton-Watson
Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2012.
Zajednički pothvat dvojice formiranih i afirmiranih autora iznenadio je neke od pratilaca suvremene historiografske scene. Stjepan Ćosić došao je na glas kao autor cijelog niza pouzdanih analiza dubrovačke prošlosti (Dubrovnik nakon pada Republike, 1999; Dubrovačka vlastela između roda i države, 2005). Zoran Grijak usredotočio je predmet vlastitog znanstvenog interesa na povijest religije. On je voditelj projekta “Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim procesima u Bosni i Hercegovini” na Hrvatskom institutu za povijest, ali i autor monografije o nadbiskupu Josipu Stadleru (2011). Ćosić i Grijak su se ujedinili kako bi proučili, praktično, povijest ideja dvojice važnih protagonista raspada Austro-Ugarske Monarhije, dvije osobnosti koje nisu političari već dugovječni suputnici politike - figure politike. Dubrovčanin Lujo Vojnović (1864-1951) i Britanac Robert William Seton-Watson (1879-1951) “nisu bili bliski suradnici i prijatelji, a ne može se reći ni da su u svim fazama javnog djelovanja zastupali jednaka politička stajališta niti uživali isti ugled i podršku”, napominju Ćosić i Grijak. Pa dobro, zašto su ih onda spojili unutar korica ove knjige? “Njihove intelektualne i političke biografije kriju niz analogija i zajedničkih obilježja, a povezuje ih dugogodišnje bavljenje istim političkim problemima i pitanjima vezanima za krizu i raspad Austro-Ugarske Monarhije te stvaranje nove južnoslavenske države”, objasnili su čitatelju. U društvu leksikografa i povjesničara lako se može čuti kako je britanski publicist i novinar Seton-Watson bio jedan od najmudrijih zapadnjaka koji su se, uopće, bavili njima nadasve napornim i teško razumljivim balkanskim pitanjima. To se može vidjeti iz “Korespondencije Vojnovića i Seton-Watsona”, koja je pridodana analizi njihovih ideja o jugu Europe.
Lara Černicki i Stašo Forenbaher:
Starim cestama do mora,
Libricon, Zagreb 2012.
Već svojom ranijom, prvom knjigom - “Drvene crkve između Save i Kupe” - autorski dvojac Černicki i Forenbaher upozorio je na jedan samosvojan pristup povijesti i putovanju. Oni su četverooko počeli promatrati i analizirati ono što do njih, tako reći, nije gledao nitko drugi. To su prizori koje vidimo svi, no malo toga možemo o njima reći. Do sada. U prvoj rečenici Predgovora svoje nove knjige “Starim cestama do mora” Černicki i Forenbaher preciziraju njen naslov i predmet. “Kroz šumovite predjele Gorskog kotara sagrađene su u 18. i 19. stoljeću četiri ceste koje su povezale Panonsku nizinu s Hrvatskim primorjem - Karolina, Jozefina, Lujzijana i Rudolfina”. Pa dobro, to je znano. “Ovom knjigom pozivamo vas da siđete s autoceste i nastavite putovanje nekom od četiri povijesne prometnice”, objasnili su autori. Međutim, ova je knjiga više od poziva, ona prisiljava čitatelja da skrene s jednosmjernih autocesta otuđenih od svoje okoline i vrati se u prošlost, k starim cestama, koje će mu reći toliko toga o nemirnoj historiografiji Hrvatske i o ljudima koji su doslovce raskrčivali divljinu. Stari mostovi i miljokazi pored kojih bismo projurili kao pokraj mrtvog groblja sada postaju središta putovanja. U predahu, u sjeni nekog od zaboravljenih krajolika, moguće je pročitati u “Starim cestama do mora” kako je Filip Vukasović (1755-1809) istovremeno gradio ceste i ratovao protiv Napoleona.
Trebalo je imati snage i strpljenja da bi se od praktičnog putnog vodiča Jozefinom ili Karolinom složilo ovako zanimljivo i čitko štivo o zaboravljenim vremenima i ljudima. Fraza “putovati u dubinu zemlje” ovom je knjigom doživjela rijetko postvarenje. Sva ona mjesta koje su moderne poveznice Zagreba i Rijeke, na primjer, zaobišle, dobila su u ovo dvoje autora-biciklista vjerodostojne branitelje.
Andrea Feldman:
Imbro Ignjatijević Tkalac - Europsko iskustvo hrvatskog liberala, 1824 - 1912.,
Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2012.
“U ovom ozbiljnom znanstvenom, ali pristupačnom djelu Feldman spašava od nezasluženog zaborava malo poznat svijet hrvatskih liberala 19. stoljeća”, zabilježio je Britanac Marcus Tanner o ovom, najnovijem djelu Andree Feldman. U njegovu uvodu sama je autorica izrazila namjeru koju je i ostvarila: “Iako liberalizam i nacionalizam ne mogu biti potpuno odvojeni, pokušala sam pokazati da se ni hrvatska politička evolucija ne može razumjeti bez referenci prema europskoj povijesti”.
Pronalazeći baš ravnotežu između europske, “globalne” povijesti i nacionalne, hrvatske Feldman je bacila rukavicu izazova svojim kolegama. Pišući biografiju novinara, pisca i političkog mislioca Imbre Ignjatijevića Tkalca (1824-1912), Feldman je pokazala kako objediniti duhovnu, da se ne kaže idejnu biografiju nekog pojedinca s onom faktualnom.
Ispisala je životopis Imbre Ignjatijevića Tkalca ne samo kao “europsko iskustvo hrvatskog liberala 1824-1912.”, već nadasve kao zanimljiv životopis sa svim potrebnim dionicama. Na primjer, kada slijedi Karlovčanina na studij u Pariz, Feldman o njemu piše kao o jednom od studenata koji traže istinu između odabranog studija i ljepotica noći.
Panoramskim uvidom u XIX. stoljeće, kako europsko, tako i manje obrađeno hrvatsko, autorica daje cjelovitu sliku prošloga vremena. Širina njenih literarnih uvida - od Cesarca do Whitmanna - daje posebnost ovoj knjizi. Biranjem “krupnih” akcenata unutar odabrane teme ona dovršava portret jednog života i rada, što itekako imaju veze sa suvremenošću.
Hrvoje Klasić:
Jugoslavija i svijet 1968.
Ljevak, Zagreb 2012.
Kada bi trebalo birati pojedinačne godine iz XX. stoljeća koje zaslužuju opsežnu monografiju, onda bi se 1968. morala naći među prvih deset takvih godina. I našla se, uostalom, postala je predmetom stotina, ako ne i tisuća knjiga u svijetu, samo ne kod nas.
Povjesničar Klasić primio se ove teme s dvojakom namjerom. Prvo da joj osigura znanstvenu pozadinu, i to osloncem na brojne strane knjige, i druge izvore, koje su se bavile studentskim nemirima u Parizu i drugdje u Europi, ali i da jednako tako iskoristi njenu srazmjernu blizinu i izjave samih sudionika studentskih nemira. Jedan od njegovih sugovornika-svjedoka bio je i novinar Inoslav Bešker, sudionik studentskih kretanja u Zagrebu daleke 1968.
Klasić nije upao u tipičnu, balkansku zamku lokal-patriotizma, te je stanje među studentima u bivšoj državi pratio s jednakom pažnjom, bez obzira govori li o demonstracijama u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Ljubljani. Pobunu protiv “crvene buržoazije” analizira onakvom kakvom je i bila. Osim navedene razložnosti i ujednačenosti, Klasić je uspio premostiti jaz između, primjerice, pariških i zagrebačkih događaja. Tako je cjelina njegove predodžbe dobila na vrijednosti. I donijela zanimljivost njegovu štivu koje je daleko od dosadne povijesti, iako se njome bavi.
O tome što je bila 1968. doznavalo se do sada u prijevodima inozemnih autora. Dakako, Pariz i Njemačka imali su i imaju o tome prvi glas. Međutim, ovdje je daleko bliže, da se ne veli važnije, sve ono što se događalo u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani. “Kod nas”.
Slobodan Šijan:
Kino Tom - Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda
Hrvatski filmski savez - Muzej savremene umetnosti,
Zagreb-Beograd 2012.
Teško bi bilo zamisliti povijest jugoslavenskog filma bez “Ko to tamo peva” (1980) Slobodana Šijana. Govoreći o 1941. godini, o atmosferi prije Drugog svjetskog rata, Šijan je uspio utjeloviti svaku iracionalnu, predratnu atmosferu postajući i prorokom događaja koji su vodili u ratove 90-ih. Njegov put u Hollywood pratili smo u Zagrebu kao put - našeg filma. Svojom čudesnom knjigom “Kino Tom” Šijan je postao jedan od rijetkih filmskih stvaralaca koji su time ojačali vlastiti redateljski ugled. Danas klasik srpskog filma, i sveučilišni profesor, Šijan je pišući o hrvatskom umjetniku Tomislavu Gotovcu, koji se pod starije dane nazivao prezimenom svoje majke (Antonio G. Lauer), postao autorom nezaobilazne knjige, kako u srpskoj esejistici, tako i u hrvatskoj, onoj što govori o umjetnicima XX. stoljeća. Kao ozbiljan autor, Šijan se u ovoj knjizi bavio prvenstveno filmskim dijelom opusa Tomislava Gotovca. On je ne samo potanko analizirao pojedine njegove eksperimentalne filmove, već se upuštao i u rekonstrukciju nekih u cijelosti ili dijelovima izgubljenih filmova. Takvu analizu Gotovčev opus još nije doživio. Istovremeno, Šijan je opisao atmosferu u beogradskom krugu filmaša na prijelazu iz 60-ih u 70-te godine prošloga stoljeća, koji su dolazili iz raznih krajeva bivše, baš kao Gotovac iz Zagreba, da bi u Johnu Fordu i u filmu pronašli svoju “nacionalnost”.