Bilo je to mnogo godina kasnije, u istočnom dijelu Jeruzalema. Nisam baš siguran, no to nije bio zapadni dio - to bi bio bivši jordanski, s Golgotom. Sjever se nije spominjao, kao ni jug.
Dopeljao me moj znanac Jonathan, bivši vojnik i diplomat. Oko nas su bile novosagrađene višekatnice, u kojima nitko nije stanovao. Pokazao mi je višemetarsku žičanu ogradu, i dolje, pod njom: Betlehem. “Preko ograde dolaze teroristi. Zato se stanari nisu uselili u ove zgrade”, objasnio mi je. Ubili su nekoliko doseljenika.
Mjesto Isusova rođenja tonulo je u sumrak. K njemu se odavde ne smije, jedino se može natrag, do crkve Isusova groba, u staroj jezgri biblijskoga grada. Jesmo li sada na nečijem nišanu, upitao sam.
“Možda, tko zna”, otpovrnuo je Jonathan. A ja sam se sjetio Betlehema na Jadranu, i jednog drugog, davnog ljeta.
Te 1982. godine postali smo pravi bračni par, Nina i ja, i odveli na ljetovanje moju punicu. Trebao bih reći obrnuto, jer ona je, zapravo, vodila nas. Neki njeni rođaci imali su na otoku Pagu drvenu kućicu, u samom Pagu, u tamošnjem naselju zvanom - Betlehem. A mi smo je zauzeli u slobodnom terminu, i predali se čarima ljeta.
Za nas kontinentalce vječito se podrazumijevao taj isti problem, cimerfraja. Već zato mi ljeto ide na živce, jer počinje s problemom. Nikada nismo ni razmišljali o hotelu. On je bio za neke druge, imućnije turiste: za strance, gastarbajtere i društvene, da ne velim partijsko-sindikalne funkcionere, čija su primanja, jednostavno, veća.
Tada sam najviše radio za TV, pa se nisam trebao tužiti na prihode. Pristojno sam zarađivao kao scenarist, a usto sam dobivao lijep dodatak na ime vođenja vlastitih povijesno-dokumentarnih emisija.
Ljetovanje između snimanja
Od Joycea, prešao sam na TV seriju “Ilirski san i java”. Nisam je mogao nazvati “Hrvatski san i java”, kao što sam htio, premda se radilo o godišnjici, valjda 150., Ilirskog narodnog preporoda. Dobar primjer tadašnje društvene situacije bio je, za mene, odnos TV urednika prema budnici “Još Horvatska ni propala”.
U TV seriji mi smo je morali izvesti jedino kao - recitaciju. Ali, pjevati se nije smjela. U offu ju je izgovorio glas glumca. A na ekranu se vidio teatar sjena. Otišao sam na ljetovanje između dva snimanja; snimali smo ukupno osam epizoda, po 45 minuta.
U Betlehemu smo imali vanjski zahod, i tuševe. Pedesetak koraka pod naseljem bila je plaža. Kupali smo se svaki dan u dva navrata, prije najjačeg sunca i poslije njega, izbjegavajući ježince, morske trave i smeće što bi doplutalo iz kanala između Karlobaga i otoka Paga.
Kad sam bio mali, u koloniji u Karlobagu vidio sam od Paga tek sivo-crvenkaste stijene. Mislio sam da trajekti plove nekud iza njih, u nešto drugo.
Oko podneva punica je odlazila s plaže, vraćala se u našu kućicu, zapravo drvenu baraku, i spremala nam ručak. Poslije popodnevnog kupanja šetali smo od Betlehema do centra Paga. Popili bismo neko piće, pojeli sladoled, napisali poneku razglednicu zahvalnosti ili sreće, i vratili se natrag.
Najljepši doživljaj ljeta
To je bilo, napokon, radničko naselje. Kao takvo je osnovano. Spominjalo se ime nekog poduzeća, koje sam zaboravio. Pri njegovoj gradnji smatralo se da tu radni čovjek neće živjeti, nit, primjerice, čitati knjigu. Temeljna je ideja bila: prenoćiti, prespavati u tijesnom prostoru s mnogo ljudskih tijela. Kao u kakvoj ljetnoj kućnoj zadruzi.
Živjelo se dolje, na plaži, s posušenim morskim zvijezdama.
Jednoga dana sreli smo u šetnji gradom pisca Branka Hribara, i njegovu obitelj, gospođu Evu i sina Hrvoja. S njim sam se otprije poznavao. Dao mi je priliku da nešto napišem, neku humoresku za njegov radijski “Panoptikum”. No istovremeno, moja se punica poznavala s Evom. Zahvaljujući tim poznanstvima stvorio se, niotkuda, najljepši doživljaj tog ljeta. Izlet njihovim čamcem.
Došli smo na paški mol u točno dogovoreno vrijeme, i ukrcali se. Motor nije bio odveć snažan, no povukao nas je preko mora, do neke puste i čudesne uvale. Vjerojatno je imala ime, no za mene je ostala bezimena, kao neka Dončevićeva knjiga, što je pamtim, a ne znam zašto. (Nisam je ni čitao.)
Takva su samotna mjesta ostala mojim pravim ljetom. Ono jedno u Vrboskoj, na Hvaru, ona vrulja kod Jablanca, pa čak i pusta, studena voda pred Golim otokom, i još neke druge uvale na Rabu, i potom na Krku. Samotne uvale u kojima u času potone masovno ljeto, pretvori se u odnos pojedinca s morskom plaveti, žarkim suncem i tišinom ispunjenom cvrčcima.
Bili smo na brzu ruku skupljeno društvance. Imali smo sendviče, i pohanog piceka. Imali smo mali frižider s kockama leda.
Jedan sredovječan bračni par, jedan mladi par, i moja punica koja je došla ovamo da bismo mi ljetovali. Tinejdžer se udaljavao od nas, i opterećivao prištićima, držao se po strani. Nastojali smo biti odrasli par, pa smo mu morali biti smiješni, svi skupa, u svojoj važnosti. Nad uskim, šljunčanim žalom dizale su se stijene, i štitile nas od uljeza. Mogli smo jasno vidjeti ako bi tkogod htio narušiti naš mir s morske strane. Ali, nije bilo nikoga, osim sunčane sjene što je pomicala stijene.
Ljeto na drugoj strani otoka
Bili smo otoci izvan struje, otoci na većem otoku. Najljepše mi je bilo zaroniti dva-tri metra u morsku dubinu. Posegnuti za morskim krastavcem, pa za Petrovim uhom, što mi se samo prividjelo, stvoreno od sunčevih zraka i neke podmorske zakovice.
U ovakvim uvalama sunce, za istinu, ima svoj nebeski put, i nekako je milosrdno prema zemaljskoj prolaznosti i kožama kupača. Samo što se kreće nekako brže nego na drugim plažama, tjerajući dan pred sobom. A onda slijedi neizvjesnost povratka. Jer što ako se motor ne upali? Pa, opet dobro, nije ovo kraj svijeta, netko bi vidio da nas nema. Tražio bi nas, i pronašao u ovoj ovdje pustoši. Može li biti zadovoljstva, i sreće bez neposredne neizvjesnosti?
Motor se zavrtio, dim od nafte frknuo nad masnom mrljom, i mi smo se za nekoliko minuta vraćali prema luci u Pagu. Iz drugih uvala dolazili su drugi čamci, pa smo postajali ploveća gomilica. Dan je podronio s crvenim hulahupom među plavu ribu, čije su krljušti tamnile.Izvan grada nas je čekao Betlehem, izdaleka pomalo nalik bungalovima u kakvom američkom pulp-hororu. Cvrčci su ispunjavali večernju sparinu. Pravo ljeto ostalo je tamo negdje iza rta, na drugoj, boljoj strani otoka.
Sutradan smo se nastavili kupati na plaži pod naseljem. Kao da izleta nije ni bilo. Samo što se i ta plaža promijenila. Postala je još ružnija, i dobila još više trava po sebi.
Jednodnevni izlet u samotnu uvalu kao cijelo ljetovanje, zašto ne. Kažu da je to sve što ostane od života.
LJETO ‘FILMSKIH’ SMRTI
Toga smo se ljeta oprostili od nekih filmskih ljepotica, i junaka. Umrla je Romy Schneider, 29. svibnja (r. 1938.). 10. lipnja umro je Rainer Werner Fassbinder (r. 1945.), njemački režiser koga sam volio, i o kome ću napisati esej za Galić-Glavašev Danas. 18. lipnja preminuo je njemački glumac Curt Juergens (r. 1915.), koga smo upamtili kao prvog nacista iz domaćih ratnih filmova. 12. kolovoza preminuo Henry Fonda (r. 1905.), otac filmske dinastije istoga prezimena. 29. kolovoza preminula švedska glumica Ingrid Bergman (r. 1915.), i vratila se u “Casablancu”, svome Ricku.
GLENN GOULD
4. listopada umro kanadski pijanist Glenn Gould (r. 1932). Njegove Goldbergove varijacije J. S. Bacha postale su mi, mnogo kasnije, CD bez koga je teže živjeti starenje.
Prvi put snimio ih je 1955., a drugi i posljednji put godinu prije smrti, 1981. Među tim je genijalni pijanist ostario. Njegovo uvažavanje iskustva u posljednjoj interpretaciji učinilo je od Goldbergovih varijacija čudo na nebu ozbiljne muzike.
Nije stvar u tome što je snimka iz 1981. puno dulja, nego što je dulja s razlogom većim od sporosti i starenja, s razlogom umjetnosti.
Hit ljeta - Udati se za Simona...
Ljeto potpune prevlasti diskokuruze. Girls On Film jedan je od hitova superpopularne grupe Duran Duran, čiji je vođa dobio poseban film u Italiji, pod naslovom “Kako se udati za Simona Le Bona”. U svemu tome izdvaja mi se Clash sa “Should I Stay or Should I Go”, velikom dilemom Kulušić i Lap-brijača, i otvorenom mogućnosti “Rock the Casbah”. Istovremeno, Sir Paul McCartney i Stevie Wonder potiču eru svekolikih dueta sa svojih hitom “Ebony and Ivory”. Splitski festival ozvučio je ljeto - jer njegove su pjesme, uglavnom, puštali po Dalmaciji, skupa sa stranim - sljedećim hitovima: Vrati se (Milo Hrnić), Lipo si me svitovala mati (Ivo Pattiera), Ja sam pjesma (Tereza Kesovija), Zaboravi Espanju (Zlatko Pejaković), Ima jedan svijet (Stijene sa Zoricom Kondžom).
Demonstracije u New Yorku, uljez kod kraljice
- 4. 4. Argentinci zauzeli Falklandske otoke i tako otvorili rat s V. Britanijom
- 6. 6. izraelska vojska pod vodstvom ministra obrane Ariela Sharona ulazi u Južni Libanon, provodeći operaciju Mir za Galileju
- 12. 6. 750.000 ljudi demonstrira u Central Parku, u New Yorku, protiv nuklearnog oružja; nastupili Jackson Browne, James Taylor, Bruce Springsteen i Linda Ronstandt
- 9. 7. uljez Michael Fagan popričao s kraljicom Elizabetom II. u njenoj spavaćoj sobi
- 11. 7. Italija pobijedila Zapadnu Njemačku sa 3:1 i osvojila titulu svjetskog prvaka, u Španjolskoj
- 20. 7. privremena IRA podmetnula dvije bombe u Londonu i ubila 8 vojnika
- 12. 8. Meksiko objavio da ne može plaćati strani dug
- 17. 8. prvi kompakt-diskovi (CD) pušteni u prodaju u Z. Njemačkoj
- 17. 9. libanonski kršćani ubili 330 Palestinaca u logorima Sabra i Shatila, u zap. Bejrutu
- kinoblagajnama vladali “E. T.” i biografski spektakl “Gandhi”
Konfekcija na obveznice, a popust na devize
- Prodex je reklamirao “večeri na bazenima Šmidhena u Samoboru”
- u Jadranu igrao “Krunski svjedok” Petera Bacsoa, uz reklame “Cannes 81/ Fest 82”; otud smo uzeli uzrečicu: “Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo”
- zapadno-njemački soft-erotski serijal “Istinite priče” dogurao do V. dijela; “Čime se bave dokone gospođe” (R) u Slobodi; daje se i “Terezino tijelo” i “Seks klinika”
- na novinskoj duplerici od 15. srpnja Stivika, poluobnažena Ljiljana Jovišević, članica baletne grupe Stivi iz Beograda; bit će to odjek Lokica, koje su pratile Zdravka Čolića i uvele modu subret-plesa na estradu
- NIK prodaje mušku i žensku konfekciju na 1. i 2. kupon obveznica; kuponi su bili ogromni pa je kupac bio prepoznatljiv - siromašan
- 24. i 25. srpnja Ž. Utvić snimio mladu, golu, anonimnu ljepoticu i naslovio fotku “Vinkovački mramor”
- Rade Končar odobrava popust 25 - 35 posto na kupnju svoje robe za devize
- modni kreator Rikard Gumzej istupa protiv (modnog) dodvoravanja Zapadu, protiv “strancomanije”, kao odvjetnik YU-mode; u njegovu butiku, u prolazu Neboder, kupio sam jedno traper odijelo, bilo je strašno skupo
- dvobroj novina od 31. srpnja i 1. kolovoza: nikome Grand prix u Puli; Filmska enciklopedija pojašnjava da je najbolji režiser bio Miša Radivojević (Živeti kao sav normalan svet), dok je publika dodijelila svoga Jelena “Kiklopu” A. Vrdoljaka - Mira Furlan nagrađena za najbolju epizodnu ulogu u istom filmu
- vlada, dakle Savezno izvršno vijeće odlučilo: zamrznute sve cijene; do kredita sve teže
- otvoren Muzejsko-galerijski centar na Jezuitskom trgu
- izašao prvi broj tjednika Danas
- upisno ljeto 82./83. karakterizira “bijeg od proizvodnje”