Duška Ćurlića pamtim iz davnih dana, još kada je u Večekovim “Glembajevima” u Gavelli glumio lijepog plavog dječaka koji se barunici obrati zdvojnim “aber Mutti”. Na jedini Duškov tekst, “aber Mutti”, svi smo bili pomalo zavidni jer svatko iz našeg društva imao je tada neke dramske planove: da postane glumac ili glumica, da upiše dramaturgiju, režiju, da bude scenarist…
Duško naposljetku nije upisao Akademiju, završio je politologiju i novinarstvo, radio na radiju, a potom osvanuo na televiziji, na zadovoljstvo brojnih gledatelja, zadivljenih lakoćom i šarmom kojim obavlja svoj posao.
I premda je nepojmljivo da bi ležerni Duško patio od treme, njegova mi je žena objasnila da je taj osjećaj neizbježan. Dok je njegova amplituda išla od kazališnih dasaka do televizijskog studija, njezina je bila malo drukčija, od plesnog studija do mira biblioteke.
Pa kako ste spojili naizgled nespojivo, bibliotekarstvo i ples?
- Plesanje je počelo u predškolskoj dobi i trajalo je dok se nisam udala i rodila dijete. Uz to sam studirala, radila… Išla sam u školu za ritmiku i ples pet godina, onda sam otkrila Tihanu Škrinjarić i s njome sam se zadržala četrnaestak godina.
Nastupala sam na raznim smotrama, na televiziji, radila sam s djecom, vodila plesne tečajeve. Nisu mi se odmah u glavi povezali ples i bibliotekarstvo: prvo se pojavila veza između plesa i studija književnosti - u nekom momentu je presudio Filozofski fakultet, krenula sam na kroatistiku, potom mi se svidjela katedra bibliotekarstva i počela sam zamišljati kako bi bilo lijepo raditi u mojoj kvartovskoj knjižnici.
Je li vas Duško prvi put vidio na nekom vašem nastupu?
- Ne, upoznali smo se na velesajmu, u prostorijama Z3 televizije. Razmijenili smo brojeve telefona, no zapisao je i broj mojih dviju prijateljica pa više nije znao koji je čiji. Kad je nazvao jednu od njih i raspitao se o meni, čuo je da studiram i plešem i odmah rekao: ‘Eto, i ja isto plešem’, jer oni su u ZKM-u pohađali tečajeve plesa i mačevanja. U tom momentu on je već triput pao na Akademiji, radio je na Radiju 101, studirao je politologiju… Kad je napokon nazvao i mene, odmah sam ‘pala’ na njegov predivan glas. Kasnije mi je čitao i recitirao poeziju, a danas mi je jako lijepo kad djeci čita priče za laku noć. Mislim si: ‘Blago vama, cure, tata vam ima super glas’.
Gledate li redovito Duška na televiziji?
- Da, uvijek i sve snimam. Često gledamo zajedno. To su kritička gledanja: on jako voli o svemu raspraviti. Drži do toga što ću ja reći, koji put se čak i uvrijedi ako sam prestroga.
Možda je tajna njegova uspjeha to što je takav ‘štreber’…
- On napravi emisiju, završi s prijenosom, ali dok to još jedanput ne pogleda, nije miran. Voli svoj posao, priprema se, znam da živi za to. Kad ga pogađaju kritike, ja kažem: ‘Pa ne radiš za grupu kritičara, nego za sve ljude koji te gledaju, koji su radi tvoje emisije uključili TV’. Jako voli ‘Ples sa zvijezdama’, voli komentirati Eurosong, tamo se silno naradi, no ne pojavljuje se pred kamerama.
Voli emisije uživo, sviđa mu se razgovarati s ljudima, skloniji je tome nego pukom najavljivanju. Voli humanitarne emisije, na njih se uvijek odaziva. Ne volim ga gledati kako radi uživo, dobijem tremu umjesto njega, to mi bude naporno. Znam kad je umoran, znam kad mu je teško…
Bi li bio ljubomoran da se uključite u ‘Ples sa zvijezdama’?
- Nisam ni zvijezda niti plešem latino-plesove. On se mene nagledao dok sam plesala, načekao me se u večerima kad sam nastupala… Rasporedi nam se nikad nisu poklapali: 19 godina smo skupa, a malo smo vikenda u tom razdoblju proveli zajedno. Prvo sam ja bila zauzeta, a sad on to meni ‘vraća’. Subote nam nisu najromantičnije na svijetu. Živimo zajedno, a rijetko se viđamo.
Možda je to recept za neki sretan život. Ne znam što bi bilo da smo stalno skupa, nepojmljivo mi je da bi Duško mogao ne raditi 10-ak sati dnevno, s jednog posla na drugi, po noći, po danu, iz grada u grad…
Televizija je manji segment njegova posla, najveći je moderiranje raznoraznih događaja, od poslovnih konferencija, fešti… puno je na putu. To mi dosta teško pada. Bojim se biti sama. Cure su super, ali najljepše je kad smo napokon svi na okupu. Rijetko pratim Duška, nisam sklona tome.
Kako vam je bilo kad ste se zaposlili u knjižnici iz vaših studentskih dana?
- Bio je to odličan osjećaj. Cijeli se moj staž odvio u njoj. Mi smo velika knjižnica, imamo igraonicu za djecu, odjele za odrasle i studentsku čitaonicu, tako da kod nas ima i jednog i drugog: i studijskog rada i dječje igre…
I znate što, ljudi i dalje hodočaste u knjižnice. Mnogo je naslova koje treba rezervirati, čekati, uvijek se nađu ljubitelji koji dolaze unaprijed, raspituju se o nekoj knjizi. Ima ljudi koji baš vole čitati, kao i onih s malo ‘pomaknutim’ ukusom, koji traže posebnije stvari, određeni tip literature, ima dosta studenata kojima pripremamo stručnu literaturu za razne seminare. Kad se malo bolje upoznamo, otprilike već znamo što traže.
Neki ljudi dođu i kažu: ‘Dobar dan, vi znate što ja volim, pa mi dajte nešto takvo’. Ima ljudi koji uvijek kasne s vraćanjem knjiga… Mi se trudimo sa svoje strane: bitno je da se odgoje čitatelji, da ih se privuče kad imaju 8, 9 godina, čak i ranije. A neki ljudi dođu jednostavno zato što su usamljeni, nedostaje im razgovor.
Jeste li vi strasni čitatelj?
- Jesam, najstrasnji, ali nemam vremena, nažalost. No, radije ne spavam noću nego da nešto ne pročitam. Duško i ja zajedno se ‘navučemo’ na nekog pisca, onda ga čitamo uzduž i poprijeko, koliko tko stigne, koliko se kome da, na proljeće smo pročitali cijelu Amelie Nothomb, meni je bila bliskija, a njemu malo manje.
Nakon paralelnog čitanja, razgovaramo. Volim pratiti i dječju književnost - na kroatistici sam diplomirala na Sunčani Škrinjarić, a ovdje radim na dječjem odjelu.
Vjerujete li da je u dobrim knjigama skrivena neka tajna koju nigdje drugdje ne možemo naći?
- U to sam sigurna: zato nikada i nisam išla na tečaj brzog čitanja, jer čitam polako, vraćam se često na početak stranice, uživam u načinu na koji su riječi složene. Iz prakse već znam ‘nanjušiti’ dobru knjigu. Nije lako preporučiti knjigu. Uvijek kažem: ‘Čim shvatite da vam se ne sviđa, zaklopite tu knjigu’. Čitanje je vrlo intimna stvar. Razočaranje u knjigu može biti veliko, ljudi se uvrijede na ‘pogrešnu’ knjigu. Mi u knjižnici moramo pratiti sve što dolazi. Podrazumijeva se da onaj tko radi u knjižnici bude ‘čovjek od knjiga’.
Jeste li barem jednom plesali u knjižnici?
- Nisam... Iako se radi na tome da knjižnica bude neko kulturno žarište, živo mjesto, ali još ne zamišljam da plešem ovdje. Uvježbavala sam s djecom neku dramatizaciju, to je bilo najbliže scenskom iskustvu.
Čini li vas Duškova profesija ljubomornom, mislim na proliferaciju lijepih žena na televiziji i oko nje?
- Posve sam po tom pitanju nezainteresirana. Ali, posesivna sam kad je riječ o njegovu slobodnom vremenu, to da. Volim da imamo zajedničke planove, što ne znači da ga želim zaključati u dnevni boravak.
Ipak, smeta li vam ideja da mu se smješka lijepa starleta na nekoj manifestaciji?
- Netko se nekome može smješkati i u pekari. U životu čujete svakakve priče, pa tako i one o ljubavnim intrigama u nekoj mesnici ili u bilo kojem zanimanju.
Voljela bih čitati knjigu koja bi imala naslov ‘Ljubavne intrige u mesnici’… Nego, družite li se s Barbarom Kolar?
- Upoznale smo se. Meni je ona odlična voditeljica i mislim da su ona i Duško zajedno izvrsni. Ona je također počela kao radijska voditeljica. Ljudi koji dođu s radija drugačije rade taj posao od onih koji su došli direktno pred kameru. Imaju smisla za tajming, znaju slušati sugovornika - sve je to vrlo bitno.
Gotovo polovicu života proveli ste s Duškom, a od toga lijep broj godina u braku…
- Meni se udaja kao pojam uvijek sviđala, valjda još od djetinjstva. Bilo bi mi svejedno da sam se za Duška udala odmah nakon onog izlaska u kino ili nakon 7 godina. On mi je na prvi pogled bio idealan kandidat.
Milana Vuković Runjić
Duško naposljetku nije upisao Akademiju, završio je politologiju i novinarstvo, radio na radiju, a potom osvanuo na televiziji, na zadovoljstvo brojnih gledatelja, zadivljenih lakoćom i šarmom kojim obavlja svoj posao.
I premda je nepojmljivo da bi ležerni Duško patio od treme, njegova mi je žena objasnila da je taj osjećaj neizbježan. Dok je njegova amplituda išla od kazališnih dasaka do televizijskog studija, njezina je bila malo drukčija, od plesnog studija do mira biblioteke.
Pa kako ste spojili naizgled nespojivo, bibliotekarstvo i ples?
- Plesanje je počelo u predškolskoj dobi i trajalo je dok se nisam udala i rodila dijete. Uz to sam studirala, radila… Išla sam u školu za ritmiku i ples pet godina, onda sam otkrila Tihanu Škrinjarić i s njome sam se zadržala četrnaestak godina.
Nastupala sam na raznim smotrama, na televiziji, radila sam s djecom, vodila plesne tečajeve. Nisu mi se odmah u glavi povezali ples i bibliotekarstvo: prvo se pojavila veza između plesa i studija književnosti - u nekom momentu je presudio Filozofski fakultet, krenula sam na kroatistiku, potom mi se svidjela katedra bibliotekarstva i počela sam zamišljati kako bi bilo lijepo raditi u mojoj kvartovskoj knjižnici.
Je li vas Duško prvi put vidio na nekom vašem nastupu?
- Ne, upoznali smo se na velesajmu, u prostorijama Z3 televizije. Razmijenili smo brojeve telefona, no zapisao je i broj mojih dviju prijateljica pa više nije znao koji je čiji. Kad je nazvao jednu od njih i raspitao se o meni, čuo je da studiram i plešem i odmah rekao: ‘Eto, i ja isto plešem’, jer oni su u ZKM-u pohađali tečajeve plesa i mačevanja. U tom momentu on je već triput pao na Akademiji, radio je na Radiju 101, studirao je politologiju… Kad je napokon nazvao i mene, odmah sam ‘pala’ na njegov predivan glas. Kasnije mi je čitao i recitirao poeziju, a danas mi je jako lijepo kad djeci čita priče za laku noć. Mislim si: ‘Blago vama, cure, tata vam ima super glas’.
Gledate li redovito Duška na televiziji?
- Da, uvijek i sve snimam. Često gledamo zajedno. To su kritička gledanja: on jako voli o svemu raspraviti. Drži do toga što ću ja reći, koji put se čak i uvrijedi ako sam prestroga.
Možda je tajna njegova uspjeha to što je takav ‘štreber’…
- On napravi emisiju, završi s prijenosom, ali dok to još jedanput ne pogleda, nije miran. Voli svoj posao, priprema se, znam da živi za to. Kad ga pogađaju kritike, ja kažem: ‘Pa ne radiš za grupu kritičara, nego za sve ljude koji te gledaju, koji su radi tvoje emisije uključili TV’. Jako voli ‘Ples sa zvijezdama’, voli komentirati Eurosong, tamo se silno naradi, no ne pojavljuje se pred kamerama.
Voli emisije uživo, sviđa mu se razgovarati s ljudima, skloniji je tome nego pukom najavljivanju. Voli humanitarne emisije, na njih se uvijek odaziva. Ne volim ga gledati kako radi uživo, dobijem tremu umjesto njega, to mi bude naporno. Znam kad je umoran, znam kad mu je teško…
Bi li bio ljubomoran da se uključite u ‘Ples sa zvijezdama’?
- Nisam ni zvijezda niti plešem latino-plesove. On se mene nagledao dok sam plesala, načekao me se u večerima kad sam nastupala… Rasporedi nam se nikad nisu poklapali: 19 godina smo skupa, a malo smo vikenda u tom razdoblju proveli zajedno. Prvo sam ja bila zauzeta, a sad on to meni ‘vraća’. Subote nam nisu najromantičnije na svijetu. Živimo zajedno, a rijetko se viđamo.
Možda je to recept za neki sretan život. Ne znam što bi bilo da smo stalno skupa, nepojmljivo mi je da bi Duško mogao ne raditi 10-ak sati dnevno, s jednog posla na drugi, po noći, po danu, iz grada u grad…
Televizija je manji segment njegova posla, najveći je moderiranje raznoraznih događaja, od poslovnih konferencija, fešti… puno je na putu. To mi dosta teško pada. Bojim se biti sama. Cure su super, ali najljepše je kad smo napokon svi na okupu. Rijetko pratim Duška, nisam sklona tome.
Kako vam je bilo kad ste se zaposlili u knjižnici iz vaših studentskih dana?
- Bio je to odličan osjećaj. Cijeli se moj staž odvio u njoj. Mi smo velika knjižnica, imamo igraonicu za djecu, odjele za odrasle i studentsku čitaonicu, tako da kod nas ima i jednog i drugog: i studijskog rada i dječje igre…
I znate što, ljudi i dalje hodočaste u knjižnice. Mnogo je naslova koje treba rezervirati, čekati, uvijek se nađu ljubitelji koji dolaze unaprijed, raspituju se o nekoj knjizi. Ima ljudi koji baš vole čitati, kao i onih s malo ‘pomaknutim’ ukusom, koji traže posebnije stvari, određeni tip literature, ima dosta studenata kojima pripremamo stručnu literaturu za razne seminare. Kad se malo bolje upoznamo, otprilike već znamo što traže.
Neki ljudi dođu i kažu: ‘Dobar dan, vi znate što ja volim, pa mi dajte nešto takvo’. Ima ljudi koji uvijek kasne s vraćanjem knjiga… Mi se trudimo sa svoje strane: bitno je da se odgoje čitatelji, da ih se privuče kad imaju 8, 9 godina, čak i ranije. A neki ljudi dođu jednostavno zato što su usamljeni, nedostaje im razgovor.
Jeste li vi strasni čitatelj?
- Jesam, najstrasnji, ali nemam vremena, nažalost. No, radije ne spavam noću nego da nešto ne pročitam. Duško i ja zajedno se ‘navučemo’ na nekog pisca, onda ga čitamo uzduž i poprijeko, koliko tko stigne, koliko se kome da, na proljeće smo pročitali cijelu Amelie Nothomb, meni je bila bliskija, a njemu malo manje.
Nakon paralelnog čitanja, razgovaramo. Volim pratiti i dječju književnost - na kroatistici sam diplomirala na Sunčani Škrinjarić, a ovdje radim na dječjem odjelu.
Vjerujete li da je u dobrim knjigama skrivena neka tajna koju nigdje drugdje ne možemo naći?
- U to sam sigurna: zato nikada i nisam išla na tečaj brzog čitanja, jer čitam polako, vraćam se često na početak stranice, uživam u načinu na koji su riječi složene. Iz prakse već znam ‘nanjušiti’ dobru knjigu. Nije lako preporučiti knjigu. Uvijek kažem: ‘Čim shvatite da vam se ne sviđa, zaklopite tu knjigu’. Čitanje je vrlo intimna stvar. Razočaranje u knjigu može biti veliko, ljudi se uvrijede na ‘pogrešnu’ knjigu. Mi u knjižnici moramo pratiti sve što dolazi. Podrazumijeva se da onaj tko radi u knjižnici bude ‘čovjek od knjiga’.
Jeste li barem jednom plesali u knjižnici?
- Nisam... Iako se radi na tome da knjižnica bude neko kulturno žarište, živo mjesto, ali još ne zamišljam da plešem ovdje. Uvježbavala sam s djecom neku dramatizaciju, to je bilo najbliže scenskom iskustvu.
Čini li vas Duškova profesija ljubomornom, mislim na proliferaciju lijepih žena na televiziji i oko nje?
- Posve sam po tom pitanju nezainteresirana. Ali, posesivna sam kad je riječ o njegovu slobodnom vremenu, to da. Volim da imamo zajedničke planove, što ne znači da ga želim zaključati u dnevni boravak.
Ipak, smeta li vam ideja da mu se smješka lijepa starleta na nekoj manifestaciji?
- Netko se nekome može smješkati i u pekari. U životu čujete svakakve priče, pa tako i one o ljubavnim intrigama u nekoj mesnici ili u bilo kojem zanimanju.
Voljela bih čitati knjigu koja bi imala naslov ‘Ljubavne intrige u mesnici’… Nego, družite li se s Barbarom Kolar?
- Upoznale smo se. Meni je ona odlična voditeljica i mislim da su ona i Duško zajedno izvrsni. Ona je također počela kao radijska voditeljica. Ljudi koji dođu s radija drugačije rade taj posao od onih koji su došli direktno pred kameru. Imaju smisla za tajming, znaju slušati sugovornika - sve je to vrlo bitno.
Gotovo polovicu života proveli ste s Duškom, a od toga lijep broj godina u braku…
- Meni se udaja kao pojam uvijek sviđala, valjda još od djetinjstva. Bilo bi mi svejedno da sam se za Duška udala odmah nakon onog izlaska u kino ili nakon 7 godina. On mi je na prvi pogled bio idealan kandidat.
Otkrit ću vam tajnu: Duško ne zna plesatiMeni veoma nedostaje taj hormon sreće koji se oslobađa u plesu. Isprobala sam sve vrste tjelovježbi za žene: nisam uspjela naći nikakav plesni tečaj za sebe, pa sam trenutno to stavila na stranu. A i gospođa Tihana više ne radi… Bilo bi mi neobično plesati sa curama od sedamnaest, osamnaest godina. To ne znači da neću opet plesati. No, zato stalno plešem sa svojim kćerima po kući. Starija pohađa tečajeve, mlađa još ne, obje vole plesati s mamom i gledati ples na televiziji kad nastupa njihov tata.A zna li Duško plesati? - Žao mi je Duška, pokušavali smo više puta svladati tu vještinu, ali baš mu ne ide… Malo se boji, ne može se prepustiti ritmu, stalno me pita je li u redu kako pleše... Kad se previše razgovara, ples gubi smisao. No, nismo svi za sve. |
Milana Vuković Runjić