Dogodi se tako pa budete svjedok neke pomalo sumnjive i bračno nedopustive radnje u koju je upleten partner vaše prijateljice ili prijatelja. Nije baš jednostavno odlučiti što s tim podatkom, jelda?
- Čekaj, čekaj. Što si točno vidio?- ostavila je Tina knjigu i sjela do muža.
- Muž tvoje prijateljice Maje, Luka jel, sjedio je u kafiću s nekom, ne znam, kolegicom, prijateljicom, nemam pojma - bilo je Goranu glupo što je uopće počinjao.
- Kakva je? Kakvu ima kosu? Jel bila u suknji il hlačama? Kakve ima oči? Ima li...
- Što ja znam, normalna ženska. Dobra.
- Kako to misliš Dobra?
- Ma ono, zgodna, objektivno. Mislim, nije ružna. Ne znam, nije to sad važno.
- Dobro, o tome ćemo poslije. I? Što su radili?
- Pa eto, ja sam vidio da mu je popravila kragnu. Jedan krak kragne bio je u košulji, drugi vani i ona mu je ovoga što je bio unutra izvukla vani.Ili obrnuto, ne znam. Učinilo mi se to malo blisko, eto. Ima od toga mjesec, dva dana.
- I ti mi to sad govoriš?! Malo blisko?! Pa čovječe to je siguran znak da je vara. Što bi ti pomislio da ja nekome vadim kragnu iz džempera?! Ili je uvlačim u njega? To je gotovo, to je dokaz. Gnjida. Đubre. Jadna Maja.
- Eto, zato nisam ništa govorio, sad ćeš neku dramu od toga napraviti. Zvat ćeš nju, njega, što ja znam. Pusti sad to. Ništa točno ne znamo.
- Sve znamo. Da ti nije bilo sumnjivo ne bi ni spomenuo. Kragnu iz džempera! Flundra!
- Il u džemper, nisam siguran.
Nastavila se ta priča do kasno u noć pa i sljedećih dana. Taj sitan trenutak u kojem žena vadi muškarcu kragnu (ili je uvlači, nismo sigurni) na javnom mjestu, složila bih se s Goranom, djeluje doista blisko. Doduše, složila bih se ja i s Tinom da je to dokaz da joj vara prijateljicu. Držimo se međutim, nečega što bi prošlo na sudu, a dobar, pa i prosječan odvjetnik lako bi dokazao da doticanje vidljivog dijela odjeće nije prevara. Iako bi i sudac i porota i zapisničar i prosječan odvjetnik znali da je. Ukoliko to nije bila Lukina majka ili sestra, što u ovom slučaju nije slučaj. Pitanje je treba li Tina Maji reći da joj je muž uhvaćen u pomalo sumnjivoj radnji.
- Ej, draga, ajme, baš je nekidan moj Goran sreo tvoga Luku, bio je s nekom ženskom, nešto mu je petljala oko kragne.
-Što, ne razumijem?
- Ne znam točno, il mu je vadila vani kragnu il ju je stavljala unutra, nije Goran siguran.
Ne bi to, jasna stvar, bio takav razgovor, to se ja zabavljam scenom. Tinin muž, svjedok nemilog događaja, nije želio da se išta iz toga izrodi. Jednostavno je s Tinom podijelio nešto što je primijetio. On, međutim, nije bio emotivno upleten. Te ljude viđao je rijetko, njega pogotovo, one su imale svoja ženska druženja. Uvjeravao je ženu da pusti cijelu stvar jer će samo unijeti zbrku zbog događaja za kojeg nisu sigurni što znači. Ona međutim, kao odana prijateljica, osjećala je jaku potrebu da učini nešto u tom slučaju.
- Ali ako joj ništa ne kažem to će biti velika laž - vapila je .
- A ako joj kažeš bit će veliko sranje. I ja ću bit kriv.
Dogode se u prijateljstvima stvari koje nas stavljaju pred ovakve kušnje. Odnos s partnerom i s djecom nepoželjan su predmet upletanja dok nas netko ne pozove da o tome razgovaramo. A i tad trebamo biti oprezni. Kad nam prijatelj ostvari snažniju vezu nego je naše prijateljstvo, sve što zadire u tu vezu može biti jako opasno područje. Opasno po naše prijateljstvo, ponekad i po naše zdravlje, ako je taj sumnjivac kakav rabijatan tip. Il neka rabijatna spletkarošica (da ne bi ispalo, oslobodi Bože, da ja mislim da su žene svetice na ovom bojnom polju). Ne znam, možda i nije tako. Ova svita psihologa, realitetnih terapeuta i mudrih bakica oko mene na rijetko što nije imala odgovor kao na ovu dilemu. Nemam ga ni ja, čak ni privatno za sebe. Ali zgodno bi bilo recimo, imati vremena i načina pa pratiti tog smutljivca, prisluškivati ga i fotografirati i u nekom filmskom završetku otpratiti damu na vlak, a njemu prijetiti do kraja života. Recimo, kao opcija. Može i drugačiji kraj, s eksplozivom, što ja znam.