ZAGREB - Stajao sam ispred ispovjedaonice. Znojio sam se od nervoze kao prije prvog seksa. Kako je i prvi seks završio debaklom bilo me strah da bi moglo i ovo. Ali, pobogu, zašto uopće mislim o seksu kad sam u potpuno aseksualnoj atmosferi?
Tišina, tama, tamjan, treći sam u redu, da pobjegnem, nisam uzeo broj k’o u banci, sprdam sam sebe jer mi je neugodno… Smiri se stari, sam si se odlučio na ovo, budi frajer i izguraj to do kraja. Prvi put sam ovdje s namjerom da u nju i uđem na ispovijed.
Ne, iako imam četiri banke, nisam se nikad, gledao sam to sto puta na filmovima, pričao s ljudima, naslušao se viceva o opaticama… Gle, zgodna časna, kao ona na staroj reklami od Benetona. Damn, daj se skoncentriraj. Ajme rekao sam damn u crkvi, što ako…
Pustimo mi tako mene da se nerviram na metar ispred ispovjedaonice i vratimo se malkice u prošlost pa da vidimo kakav je to Hrvat koji nije bio na ispovijedi do 1991., pa čak ni poslije.
Pokojni dida je 1941. bježeći s Korčule pred fašistima uskočio u čamac koji se na obali iskrcao - partizanima. Drugi čamac je doplovio ustašama, treći su potopili Talijani, pa je tako mladi poljoprivrednik, ni kriv ni dužan postao drug Ivo, obišavši uskoro nimalo turistički sve ofanzive ostavši pritom bez desne ruke i s velikom hrpom gelera u tijelu koji su godinama kasnije bunili carinike na raznim aerodromima svijeta.
I čovjek je postao vjernik - vjerovao je u Komunizam i smatrao ga savršenim poretkom. U tom je duhu odgajao i kćer jedinicu, a kasnije i unuka jedinca, sve dok nije klonuo duhom shvativši da većina visokopozicioniranih komunista vjeruje samo u zelene papiriće. I da je izdan od svojih dovjernika.
Povukao se u sebe, rasprodao djedovinu i smirio se u zabačenom zakutku Korčule, razočaran u ljude i ideale. Sve do prerane smrti…
Pokojni, u međuvremenu Doktor Ivo (Bože, uzeo si pogrešnoga Ivu) nije mrzio nikoga osim pokojeg švapskog turista koji bi zalegao baš ispred naše terase, pa tako nije imao ništa ni protiv klera. I nije ga fermao. Mislio je da je to relikt iz prošlih vremena, nametnici koji žele kruha preko motike zarađujući na neukom puku, koji su puno toga poput inkvizicije i pokrštavanja Indiosa ružnoga učinili u prošlosti i ne se ispričali. Pa tako jedino unuče nije išlo u crkvu, nije se krstilo i općenito nije bilo nešto upoznato s detaljima.
Sve do desete godine, kad su svi dečki iz mog razreda odjednom krenuli na vjeronauk. I poslije se u razredu hvalili da su tamo igrali ping-pong i košarku, gledali crtiće i dobili nekih stranih bombona. U našoj prosvjetarskoj familiji crtića je bilo samo u 7 i 15, bomboni su bili ili Kiki ili Bronhi, a koševe na Gimki su svako malo trgali neki debili iz kvarta. Kada sam iznio prijedlog da i ja virnem na taj vjeronauk, štogod to bilo, starci su se poput profesora Baltazara zamislili i tata me odveo sebi na posao igrati pingić cijelo popodne.
Bio sam potkupljen, pa sam hibernirao sve dok nisam saznao da nedjeljom na misi dobiju kolače i gledaju filmove. Pa me dida vodio na sjajne filmske matineje (od “Navajo Groma” do “Mangupi polažu maturu” i “Kose”) u obližnji Dom JNA. Kada sam se konačno malo zainteresirao za pitanje vjere, religije i otkud mi zapravo ovdje (zašto ne prije? Pa kao mali Crnogorac u vicu - nijesam imao primjedbi), roditelji su mi iscrpno objasnili sve od Darwina do Sagana te mi posudili Bibliju, Kur’an i Budizam za početnike u obližnjoj knjižnici.
Nažalost, isti dan sam posudio od frenda i desetak raritetnih Alan Fordova (onih sa žutim koricama!), pa sam igrom slučaja ostao dosta neinformiran. Sve do JNA 1989., nekih dalekih i stranih Vranja i Uroševca, prvog straha za goli život, nevere pred buru i nažalost, prokleto realnog sagledavanja situacije. I ozbiljnog razmišljanja na požarstvu na albanskoj granici, s pogledom na planine, vukove i pokojeg iredentista, čemu sve ovo i čega ima poslije ovoga.
Kada sam se 21 kilu lakši i puno, puno psihički stariji vratio u Zagreb, ozbiljno sam sjeo sa starcima i upitao ih gdje ja to, ovakav, sada po njima spadam. Iskreno, nedostajalo mi je vjere…
Odgovor da živimo u katoličkom okruženju, i da smo agnostici, i nije me nešto zadovoljio, ali je tada došao rat u koji je umjesto mene kukavice otišao moj otac. I ostao bez bubrega, pa mi religija opet nije bila na prvom mjestu, jer mi je sve vonjalo na nepravdu - tata je, naime, kršten. Loše sam tih godina studirao, glumio rokera i buntovnika i polako razmišljao što ću u životu, kad sam se po prvi put fatalno zaljubio. A ona je bila vjernica. I tražila me da idem s njom na mise. Pa sam slušao velečasne, pogledao u dubinu i vidio da griješim. Po njima. I bio sam sasvim blizu da otvorim srce i istresem dušu, kažem, pa dobro, možda ja stvarno pripadam tu, konačno stvarno volim i to je to. No, onda me ona prevarila i uskoro se udala u crkvi za tog istog, netom rastavljenog. I ja sam se, povrijeđen, vratio u status nevjernika.
Da se razumijemo, cijenim svačije pravo na odabir, i nikome se u to ne miješam nit mu se petljam ili nutkam, odgajan sam u katoličkom okruženju, nisam nikome nikada svjesno napravio zlo, ubio, tukao ili mučio slabije od sebe. Zadnji put sam ukrao u desetoj, i to gumicu za brisanje, i bio ulovljen prije izlaza, usro se od straha i više ne ponavljao tu djelatnost, danas toliko popularnu među Hrvatima, od kojih su neki veliki “vjernici”.
Ali, tko sam ja da ikome sudim. Divim se onoj šačici iskonskih vjernika koje ni najezda instant-katolika ne sprečava da i dalje budu duboko predani onome za što žive, onozemaljskom svijetu. I na nameću mi ništa. Ne, Jehove ne puštam u stan, fala. I ne želim ovdje blatiti sve ono zlo što čujemo, vidimo i čitamo vezano uz kler.
Za to se trebaju brinuti određene instance, ja ne. Živim uredno po 5+5 zapovijedi, pet za progledavanje kroz prste, ono, da ne bi bilo dosadno i da bi ljudi išli češće u crkvu, i pet onih bitnih.