Zbog boje je ime dobio po ptici. Jedini od njih pedeset u krdu na brdu Bliznice u Perušiću nije pred nama pognuo glavu i krenuo u šipražje, već je ostao na mjesnom putu. Gleda direktno u oči, prkosno i ponosno istovremeno, dok mu lički vjetar raspuhuje sivu grivu.
Golub je hladnokrvnjak, nije čipiran, nema putovnice ni rodovnice, ali nije divljak. Po mraku s krdom odlazi u Štimce, tamo noći u tuđim dvorištima, jede tuđu hranu, ostavlja svoj izmet, iza njih ostaje pustoš. Ne zna se koliko ih je, vjerojatno nekoliko stotina. Tumaraju Likom u manjim krdima, uništavaju usjeve i ljetinu, izlaze na ceste, lokalne i državne, prouzročili su na desetke nesreće, uzeli su i jedan život. Zbog njih se maleni Ličani više ne boje medvjeda ni vukova, već - konja. Ali i pate. Velik broj životinja zatekli smo lancima okovanih nogu poviše kopita. Ne više lanci, već krvave i bolne rane, sprječavaju ih da uopće pomisle da se otrgnu iz ralja pohepnih vlasnika.
Trebala je ovo biti priča o konjima, ali neće, jer oni su, zapravo, također žrtve. Pisat ćemo o stvarnim krivcima, vlasnicima koji neće, lokalnim političarima koji ne mogu i ljudima iz državnih službi koji ne žele riješiti njihov problem.
Prije točno mjesec dana Krunoslav Cuculić (41), otac troje djece, udario je u pastuha koji mu je iz noć wi izletio na prilaznoj cesti gospićkim naplatnim kućicama. Ni čovjek ni životinja nisu iz nesreće izvukli živu glavu. Samo u posljednjih pet godina policija je zaprimila na stotine prijava građana, poljoprivrednoj inspekciji podnijela je dvjestotinjak prekršajnih naloga i pravila očevid u 24 prometne nesreće koje su na ličkim prometnicama prouzročili konji ostavljeni bez nadzora. Posljednja je bila tragična.
Nažalost, ona ipak neće ostati posljednja, možemo to ustvrditi s popriličnom sigurnošću nakon našeg novinarskog istraživanja, jer je sustav koji bi to trebao spriječiti potpuno neučinkovit, nekoordiniran i trom, a vjerojatno i korumpiran. U pripremi ove teme imali smo dvadesetak sugovornika, koji su na neki način povezani s ovom problematikom, a svaki od njih krivcem je označio sve druge osim sebe.
Prvi u nizu odgovornih su vlasnici konja, koje sustav službeno ne može detektirati, ali nam ljudi koji u njemu rade neslužbeno govore da se znaju vlasnici sve i jednog konja. Radi se o desetak romskih obitelji iz čitave Like. Romskih samo po načinu života, nikako ne po njihovom nacionalnom opredjeljenju, jer po posljednjem popisu stanovništva u čitavoj Lici žive samo dvije, tri obitelji iz te etničke skupine (16 osoba u Gospiću i 5 u Otočcu). Prstom upiru u Pavu Amića (67) zvanog Bajo, vrlo imućnog Perušićanina, te njegovog sina Darka (41), koji živi na području Udbine, a poznat je pod nadimkom Dragi. Ni jedan ni drugi nisu cvijeće. Posljednji put uhićeni su prošle godine pod sumnjom da su na sedam godina zatočili, tukli i izrabljivali osobnog roba Mićka. Na preprodaji stoke Bajo je zaradio kuću, dobre aute, i nekoliko poslovnih prostora u središtu Gospića. Njegov uspon na ličkoj društvenoj ljestvici započinje, doznajemo to iz više izvora, nakon akcije Ouja 1995. godine, kada je Likom lutalo na tisuće napuštenih grla stoke.
U sprezi s političko-policijskim krugovima toga doba, Bajo je imao odriješene ruke da svu stoku skupi i preveze je u klaonice, uglavnom na riječkom području. Na tim su se poslovima okrenuli milijuni kuna i rođena je hobotnici čiji je krak, biznis s konjima, preživio do danas. Dragi na Udbini tek sada kreće u pravi posao. Nakon što je na Krbavskom polju kupio jedno i zakapario drugo imanje, te zakupio 150 jutara zemlje, kako nam je sam rekao, te isterorizirao susjedstvo, za što ga optužuju drugi, ide se baviti konjogojstvom i proizvodnjom mlijeka. On tvrdi da lutalice nisu njegove, ali zna čiji su.
- Ja, Darko Amić zvan Dragi, kažem tebi, prijatelju, da posjedujem deset konja i jednog pastuha, oni su uredno čipirani i za njih primam poticaje, 1250 kuna po grlu. Imam sve papirnato i nemam nikakvih problema, niti ih kome pravim. A tamo dalje, prema Udbini, Ostrovici, Gospiću i Perušiću, tamo ima problema i zna se tko ih pravi, ali se skriva i zaobilazi. Ne traži od mene da ti kažem što znam, dio mi je familija, a dio prijatelji. Jedno ću ti reći. Nema konja bez vlasnika, pa ga tako ima i konj koji je ubio čovjeka na cesti. Treba samo provoditi zakone i ganjati one koji su krivi i neće biti problema. Ja mjesečno imam rashoda od 12.000 kuna, a ovi drže konje bez metra zemlje i ubiru poticaje - priča nam Dragi zazivajući pravdu.
Svaki konj trebao bi biti evidentiran, čipiran i trebao bi imati svoju putovnicu, za taj posao je zadužen dr. vet. Davor Korečić iz Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA). No Korečić u svojem gospićkom uredu ne vodi evidenciju čak ni za konje koje je osobno evidentirao, pa je pitanje o broju lutalica njemu potpuno deplasirano.
- Mi označavamo sve, izvorne pasmine, kao i one bez porijekla, međutim, ja to radim ‘papirnato’, jer u Gospiću nemam program s bazom podataka s obzirom da se to unosi u Zagrebu. Teško je procijeniti lutalice, jer se ta brojka mijenja iz sata u sat, oni to transferiraju po cijeloj županiji. Prijave 20, pa 30 ne, i tako to ide. To je problem s kojim bi se trebalo pozabaviti. Ja mogu doći i pitati nekoga želi li da mu označim konja, a poljoprivredni inspektor je taj koji kontrolira i kažnjava. Ja sam ograničen - ograđuje se Korečić.
On bi trebao usko surađivati s poljoprivrednim inspektorom na kojega se poziva, međutim, on ne zna da taj posao već punu godinu ne radi Tomislav Eskeričić iz Rijeke, već ga je preuzeo novi inspektor, Damir Perković. Nelogičnosti se gomilaju jedna za drugom. Perković nema ured čak ni u predalekoj Rijeci, već na Pagu. Dok izađe na teren, primjerice, na Krbavsko polje, vjerojatno mu već završi smjena.
U Ministarstvu poljoprivrede kažu nam da su njihovi inspektori u Lici u prošle dvije godine 61 puta prijavili vlasnike konja, a sve je rezultiralo sa 49 optužnih prijedloga protiv vlasnika čije su životinje neovlašteno ulazile u tuđe posjede. Nemaju nijednu prijavu protiv nepoznatog vlasnika, što znači da za njih konji lutalice ne postoje, nikada nijedan nije počinio štetu, što je posve nelogično, neživotno i netočno. No ako se dogodi slučaj da konj bez nadzora bude zatečen, za njega je po zakonu odgovorna, kažu, lokalna uprava.
Dogradonačelniku Gospića Ivanu Biljanu na ovu se izjavu doslovno diže kosa na glavi.
- Što bih ja trebao, izgubit glavu zbog njihova nerada, tući se s Romima oko njihovih konja? Ako hoćeš uhvatiti lopova, moraš biti veći lopov od njih, a nitko s Romima ne želi imati posla, jer te okruži njih 20 i gotov si. A ovi iz Zagreba samo smišljaju pravilnike koji su u praksi neprovedivi. Je li netko s njima radi na crno, je li u kakvom dogovoru, ja ne znam, ali stvari ne funkcioniraju. Inspektori nama kažu da moramo hvatati te konje, ali oni nemaju vlasnike, pa ih moramo naći. A kako ih naći kad sele te životinje po cijeloj Lici. Recimo da ih uhvatimo, trebali bismo ih smjestiti u karantenu koja bi trebala biti bolje uređena od mojeg dnevnog boravka, s hranilištem i pojilicom, i tu ih držati tri mjeseca. Mi nemamo pet milijuna kuna za takvo nešto, a oni nam ne žele izdati privremeno rješenje pa da obavimo akciju: Policija, HGSS, inspekcija, veterinari, svi na teren i pohvatati konje. Pitat je li tvoj konj? Ako jest, Grad plaća čipiranje, ako nije - ravno u klaonicu. U posljednjih pet godina poslao sam milijun dopisa u državne ustanove, nisam dobio nijedan odgovor niti je itko pokazao interes da me primi na razgovor. Nitko nije glup da drži konje bezveze, pa tu se vrti velik novac, a nekome očito odgovara da stanje bude ovakvo - priča nam donačelnik Biljan.
Koliko velik provjerili su u Agenciji koja isplaćuje poticaje u poljoprivredi. Oni godišnje zaprime oko 1300 zahtjeva poljoprivrednih gospodarstva koja traže potporu za izvornu i zaštićenu pasminu konja. Potpora se može ostvariti samo za ženska grla starija od tri godine i pastuhe, upisane u matične knjige, i to u visini od 1250 kuna po grlu. Agencija ne vodi evidenciju koliko poticaja isplaćuje uzgajivačima konja, već su konji u paketu s izvornim i zaštićenim pasminama domaćih životinja koji uključuje i magarce, goveda, svinje, ovce, koze i perad. U posljednjih pet godina ovim je uzgajivačima isplaćeno nevjerojatnih 130 milijuna kuna poticaja.
Pave Amić Bajo, primjerice, digao je do sada više od 700.000 kuna na uzgoju takvih autohtonih pasmina. S obzirom na to da su lutalice mješanci i poput Goluba s početka naše priče, ne udovoljavaju strogim uvjetima koje propisuje Ministarstvo poljoprivrede, postavlja se pitanje, zašto ih onda vlasnici drže.
- Pa zbog poticaja - kaže nam naš sugovornik, dobar poznavatelj prilika koji je zamolio za anonimnost kako se ne bi našao između čekića i nakovnja, pa objašnjava:
- To što konj nije čipiran na polju ili u brdima, ne znači da gazda nema čip - u džepu. Kako je to grlo zavedeno u knjigama zna samo on, kada treba dignuti poticaje ima se sva dokumentacije, a kada konj napravi sranje, prouzroči nesreću ili ubije čovjeka, on nije ničiji. Evo vam primjera. Zvao komunalni redar mojeg prijatelja prijevoznika da preveze neke konje lutalice koji su napravili štetu. On tada nije mogao, pa ih je uputio dalje. Tri mjeseca kasnije u lokalnoj birtiji okružila ga petorica Roma i postavila mu samo jedno pitanje: Što s’ti htio naše konje vozit? Odmakli su se tek nakon što im je rekao da će ih sve pobiti. Znači, stvar je vrlo jasna, oni imaju svoje ljude po svuda, plaćaju ih, i zato imaju informacije prije negoli se pokrene bilo kakva akcija. Pa mi smo u Perušiću imali pijacu, koja je trebala biti i karantena za stoku, ali nikada nije zaživjela. Je li normalno da na stočnoj pijaci koju kontroliraju veterinari nema prometa, a izvan pijace istovremena 200 prekupaca radi bez problema. I nitko im ništa ne može. Pitajte načelnika Turića zašto nikada karantena nije zaživjela - priča naš sugovornik.
Načelnik Perušića Ivan Turić nam kaže da je poveo rat, ali da ga je izgubio.
- Prijavljen sam DORH-u i skoro sam završio u zatvoru. I to mi je poruka da se ne miješam. Duga je to priča u kojoj je zakazala država. Samo Perušićem luta 500 konja, zna se čiji su, dobivaju na njima poticaje, i to je to. Ako hoćemo napraviti karantenu trebali bi napraviti space shuttle. Inspektor mora proći pola zemlje da dođe u Liku, ako hoće raditi poslije radnog vremena, mora slati zahtjev u Zagreb, a prekovremeni rad mu nije plaćen. Sto je problema, a nitko ih ne želi rješavati. Neće završiti dobro - govori Turić.
U općini Udbina otišli su najdalje. Uskoro bi tamo mogla zaživjeti prva hrvatska karantena za konje. No radi se zapravo samo o staji koje ne može primiti više od četiri grla. Donačelnik Milan Uzelac kaže nam da su od inspekcija dobili rok do 4. studenog da usklade uvjete s pravilnikom, priznajući nam da je jednom i sam organizirao akciju hvatanja konja svjesno kršeći propise.
- Imali smo sreće što je bio miran, pa smo ga uhvatili, a zajedno s njim i jednog magarca. Životinje smo zatvorili i vlasniku za puštanje naplatiti 5000 kuna. Napravili smo to iz očaja, jer više nismo znali kako zaštiti ljude od konja. Kod nas je to ogroman problem koji je nastao nakon što se na Krbavu doselila obitelj Amić sa svojih 40 konja i stotinjak krava. Oni drže te životinje bez ikakvog nadzora, u pečetku su imali manje od hektara zemlje, a konji su se kretali u radijusu od 1000. Poljoprivredni inspektor od 2008. godine je tu bio barem 300 puta, napiše 10 kazni, ovi ne plate, pa im objedine u jednu od 500 pa ovi plate, i opet ispočetka. Ljudi ih se boje, oni rade što hoće. Obavijestili smo sve lokalne institucije, pisali, premijerima i predsjednicima, bili na sastancima u Zagrebu, ali ništa nije riješeno. Završavamo tu karantenu, a kada je završimo ne znamo što ćemo s njom. Konkretno, koje konje smiješ hvatati, čipirane ili nečipirane ili sve, tko će ih hvatati po poljima, tko će ih prevoziti, koliko dana će biti u tom skloništu, što s njima ako se nitko ne javi - prodavati ili klati? - pita se donačelnik Uzelac.
On smatra da je problem rješiv, samo kada bi institucije radile svoje posao.
- Ako ne drži konja kako treba, oduzimaj mu životinju odmah, to bi bilo normalno. A gledajte što se događa kod nas, umjesto da takve kažnjavamo, mi ih silnim poticajima na to zapravo - potičemo. Pa kako će stvari izgledati dobro. Nikako - smatra Uzelac.
Na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća Gospića pričalo se samo o tome kako riješiti problem konja koji bez nadzora tumaraju njihovim poljima i cestama, izostala su politička prepucavanja na međustranačkoj, pa čak i na međunacionalnoj razini. Najbolji je to dokaz koliko je problem doista velik.