BORIS MIHOLJEVIĆ, GLUMAC Najgore od svega je dosada kojoj ne mogu pobjeći

Jedan od naših najosebujnijih, najotvorenijih, a svakako i najvećih glumaca Boris Miholjević posljednje je četiri godine štićenik zagrebačkog doma za starije osobe u Klaićevoj ulici. Ovaj vječiti 81-godišnji šarmer, nikad nije skrivao da se liječio od alkohola, podvrgavao se estetskim operacijama, bez problema se i u sedmom desetljeću života skidao pred kamerom i na sceni, a vedar duh i urnebesna duhovitost gotovo pa su bili njegov zaštitni znak. U domu je bio oduševljen osobljem, ostalim štićenicima, pa je dugo vremena za ostale stanare i nove prijatelje održavao i svojevrsne predstave, ali i dramske radionice gdje je kroz govorne vježbe, mini komade uveseljavao sve oko sebe, a polaznika njegovih radionica nije manjkalo. - Nisam toliko u životu vidio predstava koliko otkad sam u domu. Imamo i dramsku grupu. Nevjerojatno koliko stari ljudi žele biti glumci. Žene se takmiče. Ja to zovem govorne vježbe i pričam im o glumi - ispričao je svojevremeno glumac, kratko nakon što je postao stalni stanar doma. Nažalost, epidemija korona virusa, a zatim i potres, sve je promijenio, pa je njegov inače neobuzdan i veseli duh sada u sojevrsnoj karanteni. - Taman sam počeo popravljati zube kad je sve ovo krenulo, no morao sam prekinuti u ključnom trenutku. Zato dosta teško jedem, gotovo ništa. No, najgore od svega je dosada kojoj ne mogu pobjeći. Više nema ni dramskih radionica. Vlada zatišje na tom polju - ispričao je legendarni glumac. Druženja, glumu i zajedničke aktivnosti sada je zamijenila izolacija. - Sad je moje vrijeme usmjereno na radio, televiziju i čitanje. Bio je i taj nesretni potres, ali ne smijemo ni unutra ni vani. Svatko je u svojoj sobi. Jako je trulo - u svom stilu priča Miholjević. Srećom, kaže, nitko u domu nije zaražen niti pokazuje simptome korona virusa, a medicinska skrb funkcionira izvrsno. - Svi su dobro i to je najvažnije, a kad ovo sve prođe vidjeti ćemo kako dalje - pomirljiv je glumac. Na odlazak u starački dom odlučio se još davno, pa kad ga je pokojna kolegica Mia Oremović pitala misli li i on ići u dom, kratko joj je odgovorio:

• “A ne, ja bum u vrtić!”, ispričao je prije samog odlaska. Definitivnu odluku o preseljenju u do donio je nakon liječenja od alkohola u Vrapče, što od milja zove snatorij u zapadnom dijelu grada. Iako se to mnogima čini kao svojevrsno priznanje samom sebi kako je najbolje vrijeme života prošlo, Borisu Miholjeviću u domu je bilo izvrsno i u kratko vrijeme postao je omiljen među stalim štićenicima.
• To je takva krasna atmosfera i divno osoblje. Imam jednokrevetnu sobu i balkon na kojem sam isposađivao cvijeća. To izgleda sjajno, ali sam napravio zlo. Ja to polijevam, a neke tegle nemaju tanjur, pa je k’o za vraga prokapalo dolje. Ništa strašno, ali došla mi je socijalna u sobu i rekla da sam cijelu uzbunu napravio s tim cvijećem. Samo za moje susjede ću napraviti program "Poplavljene"
• kroz smijeh je ispričao neposredno po dolasku u Klaićevu.