Naš najpoznatiji alpinist Stipe Božić (65) ponovno se uspinje na Himalaju, ovaj put odlučio je ispuniti obećanje koje je sebi dao prije više od tri desetljeća. U Nepal je krenuo pronaći posmrtne ostatke jednog od svojih najboljih prijatelja Ante Bućana, nestalog u travnju 1983. godine u odronu ledenjaka tijekom osvajanja južnih padina Manaslua, poznatog i pod nazivom “planina duhova”.
S Božićem u misiju na tu himalajsku ledenu grdosiju sredinom listopada krenuli se glumac Vedran Mlikota, Branko Šeparović, Stipin kolega iz zagrebačkog GSS-a, te legenda slovenskog alpinizma Viki Grošelj, koji je i sam bio član hrvatskoslovenske ekspedicije koja je prije 32 godine krenula osvojiti vrh Manaslua na 8165 m, osmi po visini u svijetu, te jedan od 14 himalajskih vrhova viših od 8000 metara.
Nema nikakvih tragova
No, kad se već nazirao kraj ekspedicije, u odronu glomaznog ledenjaka poginuli su tada 32-godišnji Bućan i godinu dana mlađi Najc Zaplotnik, proslavljeni slovenski član penjačkog tima bivše države koji je zajedno sa Stipom Božićem 1979. godine osvojio Mount Everest. Iza Nejca ostala je supruga i troje djece, a iza Ante obitelj koja se godinama nada da će pronaći spokoj i napokon moći ga sahraniti u obiteljskoj grobnici u Mravincima, mjestu nadomak Splita.
- Srela sam Stipu prije odlaska, kazao je da mu je ovo životna misija koju mora napokon privesti kraju. No, teško je predvidjeti hoće li imati uspjeha i pronaći ostatke moga brata. Naime, do sada nije bilo nikakvih tragova, a niti dokaza gdje bi se ostaci mogli nalaziti. Drukčija je situacija bila kad su prije tri godine pronađeni posmrtni ostaci Nenada Čulića, također člana HPD-a Mosor, koji je 1974. godine stradao na Kavkazu, te je organizirana akcija kojom su prenešeni u Split - ispričala je Antina sestra Gordana Uvodić.
Bio je sunčan dan 24. travnja 1983. kad se ledena gromada odvalila te zatrpala Bućana i Najca Zaplotnika na oko 4500 metra nadmorske visine, a sve pred očima Splićana Srećka Gregova. On je ostao živ pukom srećom, jer je zastao da skine višak odjeće sa sebe, te ostao 50ak metara za svojim prijateljima. Odron ga je “okrznuo” dok Bućan i Zaplotnik nisu imali sreće i nestali su pod ledenom lavinom. Nejcovo tijelo su članovi ekspedicije ubrzo uspjeli pronaći te je sahranjen na samoj planini. Zbog krutih nepalskih zakona nije bilo mogućnosti da se njegovo tijelo preveze obitelji u Sloveniju. Srećko je u odronu slomio nekoliko rebara i ozlijedio kralježnicu, a Bućanovo tijelo je i danas zarobljeno pod himalajskim ledom.
- Ekspedicija je već trajala oko 35 dana, bili smo blizu osvajanja vrha. Nas trojica krenuli smo iz baze postaviti posljednji od visinskih logora, jer osvajalo se planinu postupno i u grupama. Znali smo da tog dana idemo preko vrlo opasnog terena, a iako smo ga namjeravali što prije proći, sudbina nam nije bila naklonjena. Zastao sam pukim slučajem za Antom i Najcom, a ledena gromada koja je bila po mojoj procjeni od nekih 50 puta 100 metara se odvalila i počela klizati niz ledenu strminu. Stvorio se veliki oblak ledene prašine, nisam vidio kad je led odnio dvojicu mojih prijatelja.
Ta ledena gromada klizala je nekoliko stotina metara, pokušali smo bježati, no pokazalo se da je bilo nemoguće je izbjeći. Iako smo se našli na rubu odrona, njima dvojici nije bilo spasa. Mene je bacio udar koji se stvorio prolaskom te ledene grdosije. Sve su vidjeli članovi naše ekspedicije Viki Grošelj i pokojni Edo Retelj koji su bili na višoj točki Manaslua, a i nekoliko Nepalaca iz pratnje. Pozvana je pomoć i krenulo se po nas helikopterom, mene su prevezli, ali posada letjelice nije željeli unijeti mrtvog Nejca jer su im to branili tamošnji zakoni - prisjetio se tragedije Gregov, koji danas radi na Biokovu na održavanju radiotelevizijskih odašiljača.
Alpinistički podvizi
Bućanova pogibija, a posebice neizvjesnost hoće li biti pronađen živ, tragično se odrazila na njegovu obitelj. Otac Luka, povukao se u sebe i ubrzo obolio, a majka Estera godinama je do svoje smrti kopnila od tuge za sinom. Brat Grgo i sestra Gordana i danas se potresu i sa sjetom prisjećaju zgoda i zajedničkog odrastanja u Mravincima s neprežaljenim Antom.
- Ante je u trenutku pogibije imao 32 godine, iza sebe brojne alpinističke podvige od uspinjanja do Mont Blanca pa sve do planinskih vrhova na Uralu. Znao je sa svojom ekipom odlaziti i na planinu Troglav blizu Livna, za koju planinari kažu da su uvjeti zimi kao na Himalaji. Od malena je bio zaljubljenik u planinarenje, što i ne čudi jer nad našim Mravincima izdiže se Mosor, to nam je kao kućna planina, pa smo se redovito uspinjali tamo. Sa Srećkom uključio se u Planinarsko društvo Mosor 1977. godine, a malo pomalo ušao je Gorsku službu spašavanja i sprijateljio se s tom ekipom među kojima su bili Stipe Božić i ostali iz ekspedicije. Otac je podržavao tu njegovu ljubav prema planinarenju, a majka kao majka, stalno ga je pokušavala odgovoriti od toga - ispričao je Grgo Bućan, koji i danas živi u obiteljskoj kući prepunoj uspomena na svog mlađeg brata.
Ekspediciju na Manaslu je vodio Splićanin Vinko Maroević, a Božić je bio odgovoran za odluke na terenu. Osim njih te spomenutih Grošelja, Retelja, Zaplotnika i Bućana, u ekipi su bili Gorazd Barać zvani Tesla, Ivo Kaliterna, Ranko Božinović, Haso Feratović, Boris Siriščević, Igor Žuljan i uglavnom splitski članovi GSS-a, te Ana Mažar, jedna od najpoznatijih hrvatskih alpinistkinja. U Nepal s njima doputovao je i dvojac splitskih radioamatera; Tomo Dugeč i danas pokojni Gordan Franić Futa, pionir splitske kabelske televizije i kojekakvih drugih novotarija kojima je tijekom 80 ih godina prošlog stoljeća oduševljavao Splićane. Njih dvojica odigrali su veliku ulogu u spašavanju stradalih planinara uspostavivši komunikaciju s nepalskim vlastima. Brzo su uspjeli dozvati helikopter nakon nesreće, kojim je Gregov izvučen iz himalajskog leda i prevezen na sigurno.
- Ante je osvajanjem vrha Manaslu odlučio okruniti svoju alpinističku karijeru i poći ‘novim smjerom’ u životu. Naime, nešto ranije je završio studij i postao inženjer elektrotehnike te je trebao početi raditi u Elektroprijenosu kao i naš otac Luka, a planirao je i oženiti se te zasnovati obitelj - priča sestra Gordana i nastavlja.
- Falilo je često i druge opreme pa bi Ante bi znao sa svojim starim Spačekom često ići u nabavku u Italiju. Jednom su ga zaustavili na carini i rastavili cijelog Spačeka uvjereni da nešto šverca - kaže Gordana.
Članovi ekspedicije bili su živahno društvo dobrih prijatelja, prisjećaju se Bućanovi, koji su se često okupljali na feštama kod njih u Mravincima. Ante se pamti kao veseljak, koji je stalno sa sobom vukao drvenu bukaru za litru vina. - Sjećam se, bila je nedjelja iza ručka kad smo dobili vijest da je Ante stradao. Nismo uopće mogli, a niti željeli vjerovati u to. Potraga je trajala danima, no nije bilo vijesti da su pronađeni ikakvi tragovi ili Antini ostaci. Sa strepnjom smo čekali rezultate potrage, a mjesec dana je trebalo da vlasti u Nepalu službeno proglase njegovu smrt. Nakon povratka s Himalaje došli su k nama svi splitski članovi ekspedicije, a kako se nije mogao organizirati sprovod, održana je komemoracija i misa zadušnica za Antu - kaže Gordana.
Odavanje počasti
- Na planini Manaslu Bućan i Zaplotnik su dobili svoje spomen ploče. Tamo je poginulo preko 60 planinara iz cijelog svijeta u pokušajima da se domognu vrha i Mansalu spada među četiri najopasnije planine na svijetu. Kako Ante nema groba, na stijeni koja se naziva Gljiva kamen postavljena je spomen ploča gdje se svakog 24. travnja i za Dan mrtvih okupi naša obitelj. Odamo mu počast. Svaki put imam osjećam kako ću ga zateći na njegovom Mosoru, ispričala nam je kroz plač sestra Gordana.