Trideset sedam godina sam taj dio svog života uspio držati u tajnosti i sada ću vjerojatno šutjeti još 37. Ali, u ovom tjednu je valjda sve dozvoljeno. Nisam o tome govorio u intervjuima, pa ni na Facebooku. O tome koliko sam vremena proveo na odjelima onkologije u bolnicama po Hrvatskoj znale su samo moja supruga i najbolja prijateljica, sve dok me nisu ‘raskrinkale’ moje drage prijateljice iz Udruge Sve za nju - kaže poznati sociolog i pisac knjiga popularne psihologije i samopomoći Bruno Šimleša.
Ovog tjedna Šimleša je, naime, primio nagradu VAM (Vesna Andrijević Matovac) koju dodjeljuje udruga žena oboljelih od raka dojke i tako postao prvi muškarac kojemu je izrečena zahvala za sve što je učinio za žene oboljele od raka. Za nagradu ga je nominirala Ljiljana Pranjić, koja se već 15 godina bori s rakom dojke, i to zbog njegova javnog djelovanja - iznimnog doprinosa afirmaciji borbe protiv raka dojke u Hrvatskoj i senzibiliranja javnosti.
No, nju s Brunom, kojega je upoznala preko njegovih knjiga i tečajeva o ljubavi i životu, veže još jedna čvrsta veza - zajednička borba protiv te opake i zloćudne bolesti. Bruno Šimleša godinama je bio uz nju, odlazio s njom na kemoterapije, kod onkologa, držao je za ruku i brisao njezine suze kada je dobila loše nalaze, vozio je u Split na pregled, pa čak i platio put do Barcelone, gdje je išla po drugo mišljenje koje je, kako se poslije pokazalo, bilo krucijalno za njezino izlječenje.
Čak je i sada kao dobitnik nagrade, navodi Ljiljana, u prvi plan stavljao borbu, hrabrost i volju oboljelih žena. No Liljana nije jedina žena, kako doznajemo iz udruge, kojoj je Bruno nesebično poklonio slobodno vrijeme i pomogao im u najtežim trenucima.
Čvrsta i intimna veza
Pismo zahvale udruzi je ovih dana poslala i Ivana, duboko zahvalna zbog toga što je upravo on dobio ovu nagradu, a još je nekoliko osoba koje kažu da su sretne i zahvalne što je upravo on u najtežim trenucima bio u njihovu životu.
- Bio sam presretan što su moje prijateljice i poznanice mogle dobiti stručnu pomoć s toliko potrebnom dozom ljudskosti i topline. Jer, ja mogu pomoći malom broju ljudi, a žene iz udruge Sve za nju su tu 365 dana u godini za jako velik broj korisnica, ali i članova njihovih obitelj - kaže Šimleša koji je, dodaje, plakao kad je čitao dirljive Ivanine riječi.
- A zašto sam šutio? Iz više razloga. Iskreno, mučno mi je da mi se javljaju ljudi iz Hrvatske i mole me da učinim to isto, a ja im ne bih mogao reći ‘ne’. A naprosto ne bih stigao fizički to izvesti. Osim toga, to je vrlo intimno, radi se o borbi za život i, kao kad radim sa svojim klijentima, to je odnos jedan na jedan, dakle ostaje između mene i te osobe. Treća stvar je da na taj način ne želim dobivati bodove, to nije moj stil - kaže Šimleša.
Ono što je napravio i još radi za neke od žena oboljeljih od raka dojke, složne su i Ivana i Ljilana, prelazi sve okvire prijateljstva. Takvu podršku neke žene, nažalost, nisu doživjele niti od članova vlastite obitelji, a kamoli od prijatelja.
Bruno se sjetio kako su sestre na odjelu onkologije u Zagrebu, dok je čvrsto stiskao i tješio svoju prijateljicu Ivanu, mislile da joj je on suprug, a onda su, kaže, kada se jednom pojavila i njegova supruga, zaključile da joj je ljubavnik. - Ljudima je ponekad teško shvatiti zašto bi se netko toliko involvirao ako nije muž ili brat. Ali, kao što sam rekao, to je intimni odnos i to se ne osjećam dužnim objašnjavati - navodi Šimleša.
Terapeut bolje zna
Ne krije i da je zbog toga ponekad bio iscrpljen, no pomagati drugima, kako kaže, nije racionalna odluka.
- To jednostavno tako kako mora biti - pomažeš ljudima jer to možeš - navodi Šimleša i dodaje kako je duboko uvjeren da je ta iskonska potreba usađena duboko u svakome od nas. No, ponekad ljudi u teškim životnim trenucima, kada je puno toga u igri, ne znaju što reći, pa se možda nehotice udaljavaju i povlače.
- Kao terapeut mogu bolje razumjeti ljude, shvatiti kroz što prolaze i pomoći im da nakon dijagnoze vrate kontrolu nad svojim životima. Oslonac i osjećaj sigurnosti je najvažniji za oboljele - navodi Bruno i dodaje da rak, iako dominatno ženska bolest, itekako pogađa i muškarce.
- Bolest ne pogađa samo jednu osobu, pogađa cijelu obitelj, pa tako i sve muževe, sinove, braću i stričeve i zato mislim da su i muškaci važni- zaključuje Šimleša.
Brisao nam je suze i dao siguran zagrljaj
Ivana o Bruni
Od trenutka dijagnoze prošao je sa mnom svaki, apsolutno svaki korak i bio je tu 150 posto. Kucao je sa mnom na vrata instituta da što prije dođemo do rezultata punkcije. Jednoj doktorici napisao je pismo zahvale u moje ime jer on vjeruje da dobrim doktorima treba dati priznanje da opet lakše pomognu nekome drugom.
Pomogao mi je da se osjećam sigurno u svoj izbor liječnika i donesem odluku o operaciji.
To ljeto je planirao ići s Majom u Južnu Ameriku i sjećam se da su im trebale ravno 2 minute da se dogovore da ne idu nikamo. Nesebično su odustali od svojih obiteljskih planova i odlučili ostati uz mene tijekom cijelog liječenja.
Ljiljana o Bruni
Bruno je brisao moje suze kada bih dobila loše nalaze i grlio me kad sam neutješno plakala. Nikada mu nije bilo teško skočiti na drugi kraj grad kada bih tek otvorila nalaz i izgubila tlo pod nogama.
Bruno je bio taj koji mi je dao siguran zagrljaj da se raspadnem i isplačem očaj - to je nasušno potrebno tako da se poslije mogu ponovno još čvršća sazidati.
Kada sam ove godine morala putovati na kemoterapije u Split, on me vozio.Poslije terapije bi me svaki dan nazvao da čuje kako sam. Da, Bruno se ne zaustavlja samo na riječima - Bruno je čovjek od (dobrih!) djela.