Htjela sam poručiti: posvojite dijete s posebnim potrebama i bit ćete sretni

U petak smo dobili rješenje da u ponedjeljak možemo preuzeti malu. Nitko me ne može uvjeriti da svi dani imaju 24 sata, neki imaju 124, kao taj vikend kad smo čekali da prođe. I došao je taj trenutak, ušla je teta s našom Princezom u rukama. Mala, sićušna bebica, tako slatka i medena. Uzela sam je na ruke. Ona je mirisala nekom mješavinom bebe i bebipudera, ali to je bio miris koji otapa led i pomiče planine. Tek sam tada primijetila svojeg muža, koji nas je promatrao pogledom tako nježnim kakav dotad kod njega nisam poznavala. Bio je to pogled roditelja. Ja sam bez riječi pružila malu da je primi, on ju je jednako tako bez riječi primio, a ona je bez riječi prešla s mojih ruku u njegove. Za ljubav nisu potrebne riječi. U kući mojih roditelja dočekali su nas brojni članovi šire obitelji...