U rovinjskoj luci batane nisu ukras postavljen zbog turista, scenografija za razglednice ni nostalgična slika grada kakav je nekada postojao. One su još uvijek barke kojima se odlazi na more, oko kojih se okupljaju obitelji, koje se svake godine izvlače na kopno, čiste, popravljaju, boje i ponovno vraćaju u more. Imaju svoje čuvare, svoje priče i vlastita imena. Neke su pripadale ribarima, neke su nastale u radionicama posljednjih rovinjskih graditelja, a neke su izrađene upravo kako bi djeca na njima mogla naučiti podignuti jedro, vezati čvor i osjetiti kako se mala drvena brodica ponaša pod rukama veslača.
Kada se tijekom velike rovinjske regate nad morem podignu šarena oglavna i latinska jedra, pred starom gradskom jezgrom ne odvija se povijesna rekonstrukcija. To je živa slika grada koji još uvijek prepoznaje vlastiti glas. U njoj su ribari i barkajoli, brodograditelji, pjevači, kuhari, djeca, povjesničari, umjetnici i stanovnici koji možda nisu rođeni u Rovinju, ali su njegovu baštinu prihvatili kao svoju.
Upravo je takav Rovinj već više od dva desetljeća okupljen oko Ekomuzeja Kuća o batani, ustanove koja je od malenog muzejskog postava posvećenog ravnodnoj drvenoj brodici izrasla u razgranat sustav prostora, manifestacija i programa. Kuća o batani danas obuhvaća stalni postav, tradicionalni podrum Spacio Matika, galeriju, brodograditeljsku radionicu, flotu batana, gastronomske programe, glazbu, radionice, regate, suradnju s ribarima te niz edukacijskih i međunarodnih projekata. Njezina priča nije ostala zatvorena između zidova muzeja. Rasula se po gradu, luci, molovima, podrumima, barkama i otocima rovinjskog arhipelaga. To je razlog zbog kojega Kuća o batani nije samo muzej predmeta, nego muzej teritorija i zajednice koja svoju baštinu još uvijek svakodnevno koristi.
Ove se godine nekoliko važnih obljetnica susrelo u istom trenutku. Regata tradicijskih barki s oglavnim i latinskim jedrom održala se dvadeseti put u lipnju. Prošlo je deset godina od upisa rovinjske batane i umijeća njezine gradnje u UNESCO-ov registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Navršilo se i pet godina od osnivanja Ustanove Kuća o batani Casa della batana, kao i pet godina održavanja regate Batana na vesla, koja se priređuje uz Dan grada.
Ravnateljica Ustanove Kuća o batani Nives Giuricin smatra da se takve obljetnice ne mogu svesti samo na nekoliko svečanih dana. Njihova prava proslava traje cijelu godinu, u svakoj obnovljenoj brodici, dječjoj radionici, ribarskoj večeri i susretu s ljudima koji još znaju izrađivati mreže, popravljati drvene barke, kuhati stara jela ili pjevati rovinjske pjesme.
"Ekomuzej živi zahvaljujući svima koji su uključeni u njegov rad, a ne samo ljudima koji u njemu profesionalno rade. Naši članovi i lokalna zajednica ključni su jer je ovo muzej teritorija koji izlazi izvan zidova stalnog postava. Baštinu zato ne predstavljamo kao nešto završeno i nepomično, nego kao dio svakodnevnog života grada. Upravo nas ta uključenost zajednice čini drukčijima od klasičnog muzeja", rekla je Giuricin.
Kuća o batani otvorena je 2004. godine, u početku kao dio Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Tri godine poslije osnovana je Udruga Kuća o batani, a 2021. godine osnovana je istoimena javna ustanova. Udruga i ustanova danas zajedno upravljaju ekomuzejom. Članovi udruge sudjeluju u manifestacijama, održavanju brodica, jedrenju, kuhanju i prenošenju znanja, dok ustanova vodi svakodnevne programe, projekte i razvoj novih sadržaja. Oko Kuće o batani okupljeno je približno šezdeset članova, a sama udruga i ustanova raspolažu s jedanaest batana. U cijeloj rovinjskoj luci ima ih tridesetak, uključujući privatne barke.
Najveća među njima je Regina, kojom jedri predsjednik Udruge Ennio Cherin. Ona ne predstavlja Rovinj samo na domaćim regatama. Nedavno je putovala sve do francuskog grada Sètea, na veliki festival pomorske baštine Escale à Sète, na kojem se okupljaju tradicijske brodice iz različitih europskih zemalja. Uz golema jedra i mnogo veće brodove mala rovinjska batana nije djelovala izgubljeno. Naprotiv, upravo je njezina jednostavnost privlačila pozornost. U toj se slici možda najbolje vidi snaga batane. Ona je skromna, ravnog dna i prilagođena plitkom rovinjskom priobalju, ali u njoj je sažet način života grada. Služila je za ribarenje, prijevoz ljudi i tereta te svakodnevni odlazak na more. Nije bila brod bogatih vlasnika ni statusni simbol. Bila je radna brodica obitelji čiji je život ovisio o moru.
Početkom dvijetisućitih takvih je barki u luci bilo sve manje. Drvo je zamjenjivala plastika, stari su majstori nestajali, a znanje o gradnji i održavanju prenosilo se na sve uži krug ljudi. Upravo je taj trenutak potaknuo osnivače Kuće o batani da pokušaju zaustaviti nestajanje brodice koja je desetljećima bila jedan od najprepoznatljivijih simbola Rovinja.
Povjesničar i arheolog Marino Budicin bio je među onima koji su otpočetka sudjelovali u oblikovanju projekta. Imao je i osobnu poveznicu s tradicijskim brodograditeljstvom. Njegov otac Francesco Budicin tijekom života je izgradio oko stotinu batana. Radio je u maloj radionici u Vodnjanskoj ulici, u prostoru koji je istodobno određivao i najveću moguću veličinu barke.
Radionica je bila duga nešto više od pet metara, pa ni batane koje su iz nje izlazile nisu mogle biti veće. U tom skučenom prostoru nastajale su barke po mjeri rovinjskih ribara, izrađene rukama čovjeka koji se nije oslanjao na nacrte i priručnike, nego na iskustvo, osjećaj za drvo i znanje naslijeđeno od starijih majstora.
"Vidjeli smo da je u luci sve manje batana i da ih zamjenjuju plastične brodice, pa smo zaključili da moramo reagirati. Rekli su mi da sam povjesničar i da imam oca koji gradi batane te da pokušamo učiniti nešto kako bi se to znanje sačuvalo. Da tada nismo intervenirali, danas u rovinjskoj luci sigurno ne bi bilo toliko lijepih i obnovljenih batana. Kuća o batani nije samo sačuvala brodice, nego je ponovno probudila interes ljudi za njih", rekao je Budicin.
Jedan od najvrjednijih dokumenata nastalih u tim godinama snimka je gradnje batane Oun rigno, čije ime znači Jedno kraljevstvo i preuzeto je iz stiha rovinjske pjesme. Kada je odlučeno da se cijeli proces gradnje dokumentira, bilo je jasno da Francesco Budicin ne bi dobro prihvatio ljude koji bi mu svaki dan ulazili u radionicu i fotografirali ga dok radi. Rješenje je pronađeno u tada još prilično neobičnoj tehnologiji. U kut radionice postavljen je fotoaparat povezan s računalom. Dok bi majstor radio, uređaj je u pravilnim vremenskim razmacima snimao fotografije. Nastalo ih je približno petnaest tisuća, a potom su spojene u desetominutni film u kojemu se pred gledateljem, gotovo poput živog organizma, rađa jedna batana.
Francesco tada nije poznavao računala i povremeno bi zaboravio uključiti sustav. Njegova supruga pazila je da snimanje funkcionira i podsjećala ga da pritisne prekidač. Tako je uz majstora, sinove i muzejsku ekipu i ona postala važan dio dokumentiranja zanata. Film je dobio priznanje na sajmu u Kölnu, a njegovu su vrijednost prepoznali i ljudi iz drugih zemalja. Jedan švicarski brodograditelj, koji je pokušavao pronaći način da zabilježi gradnju barke namijenjene tamošnjim jezerima, upravo je u rovinjskom primjeru pronašao rješenje koje je poslije primijenio u vlastitom radu.
"Moj otac nije bio čovjek koji bi pustio ljude da mu svakodnevno ulaze u radionicu i snimaju svaki pokret. Zato smo postavili fotoaparat koji je automatski bilježio gradnju, a na kraju smo dobili oko petnaest tisuća fotografija. Od njih je nastao desetominutni film koji pokazuje cijeli proces stvaranja batane Oun rigno. Taj je zapis danas dragocjen jer je u njemu sačuvan način na koji je radio jedan od posljednjih velikih rovinjskih graditelja", ispričao je Budicin.
Marino i njegov brat pomagali su ocu pri gradnji, ali nisu nastavili zanat. Nakon gimnazije želio je izučiti neki praktični posao, no majka je odlučila da barem jedan sin treba studirati. Završio je povijest i arheologiju te se posvetio istraživanju i zaštiti baštine.
Danas, na temelju snimke, bilježaka i razgovora s ocem, priprema rukopis u kojemu želi rekonstruirati sve faze gradnje batane. Posao je započeo još dok je Francesco bio živ, ali je nakon njegove smrti 2015. godine ostao nedovršen. Budicin ga namjerava privesti kraju kako bi znanje koje je otac primjenjivao rukama ostalo sačuvano i u pisanom obliku.
Kuća o batani u međuvremenu je od početne muzejske zbirke izrasla u mjesto koje godišnje posjeti oko petnaest tisuća ljudi. Dolaze iz Hrvatske, Slovenije, Italije i drugih zemalja, no najvažniji posjetitelji za ljude koji vode ekomuzej nisu samo turisti. To su djeca iz rovinjskih vrtića i škola te mladi koji bi jednoga dana trebali preuzeti odgovornost za barke, znanja i prostore koje danas čuvaju stariji članovi. Svaka batana u vlasništvu udruge ili ustanove ima svojega čuvara. On je dužan brinuti o njoj, izvući je u škver, pripremiti za sezonu i osigurati da bude dostupna kada je potrebna za manifestacije. Brodica nije samo dodijeljena na korištenje, nego je povjerena nekome tko preuzima obvezu održavati je živom.
Među tim čuvarima je i jedna žena, kći ribara koja je svoju batanu obrubila ružičastom bojom. Vješta je u barci, izrađuje vrše i rado radi s djecom. Kada se pojavi među muškim barkajolima, pokazuje da pomorska baština nije zatvoreni muški svijet i da novi čuvari mogu tradiciji dodati vlastiti trag, a da pritom ne izgube njezinu autentičnost. Dvadeseto izdanje regate tradicijskih brodica s oglavnim i latinskim jedrom vrhunac je godišnjeg programa. Na jednom se mjestu okupljaju batane, pasare, gajete, bracere, topo, loger i druge vrste drvenih brodova. Svaka se brodica natječe u svojoj kategoriji, a na kraju se proglašava i ukupni pobjednik regate.
Najstariji brod koji je sudjelovao u programu ove godine je lošinjski loger Nerezinac, sagrađen 1880. godine i poslije temeljito restauriran uz očuvanje njegovih izvornih obilježja. U Rovinj je stigao kao brod muzej i kao podsjetnik na vrijeme u kojemu je obalna plovidba povezivala otoke i gradove mnogo prije cesta, automobila i brzih trajekata.
Nerezinac je tijekom obljetničkog programa poveo posjetitelje u obilazak rovinjskih otoka, a zbog velikog interesa organizirana je i dodatna plovidba. Navečer se pretvorio u plutajuću pozornicu oko koje su se tijekom revijalnog defilea okupljale brodice pod jedrima. Regata je ove godine dobila i vlastitu pjesmu, izvedenu s palube broda.
Rovinjsko je okupljanje posebno zbog velikog broja talijanskih posada. Iz Venecije je došlo pet brodova, iz Trsta jedan, a sudjelovao je i brod iz Slovenije. Na ovogodišnjem izdanju okupilo se približno dvadeset pet brodica, dok ih je u pojedinim godinama bilo i četrdeset.
Dolazak tradicijskim brodom iz Venecije do Rovinja nije jednostavan izlet. Putovanje traje dan ili dva, ovisno o vremenu, moru i vrsti barke. Posade moraju uložiti vrijeme, novac i mnogo rada u održavanje brodova koji su zahtjevniji od suvremenih plovila. Upravo zbog toga Kuća o batani obljetnicu koristi kao priliku da zahvali ljudima koji su se svih ovih godina vraćali u Rovinj.
"Tradicijski se brod mora stalno održavati, a plovidba njime mnogo je zahtjevnija od plovidbe modernom barkom. Ljudi iz Italije do nas putuju jedan ili dva dana samo da bi sudjelovali na regati i susreli se s drugim zaljubljenicima u drvene brodice. Zato ovo nije samo natjecanje, nego i priča o ljubavi prema moru, upornosti i prijateljstvu koje se godinama gradi među posadama. Šarena jedra pred vizurom Rovinja samo su najvidljiviji dio svega što stoji iza toga", istaknula je Giuricin.
No, regata nije samo ono što se događa na moru. Posade prve večeri kuhaju specijalitete svojih krajeva i pritom nose tradicijsku odjeću. Na štandovima se pripremaju jela na venecijanski način, tjestenina s genoveškim pestom, buzare i riblji specijaliteti. Posjetitelji ne dobivaju samo tanjur hrane, nego upoznaju podrijetlo jela, ljude koji ih pripremaju i mjesta iz kojih dolaze.
Na Velikom molu spajaju se pogled na staru gradsku jezgru, brodice, glazba i mirisi kuhinje. Nakon regatanata prostor preuzimaju lokalni proizvođači i uzgajivači, pa se program nastavlja kao susret pomorske i gastronomske baštine.
Hrana je od početka jedan od važnih jezika Kuće o batani. U tradicionalnom podrumu Spacio Matika za najavljene se grupe pripremaju stara rovinjska jela uz glazbu i pjesmu. To nije klasičan restoran u koji se može slučajno ući na ručak, nego prostor interpretacije u kojemu se večera pretvara u priču o gradu. Ponudu nadopunjuje Batanina gastronomska kućica, a tijekom regate prvi je put otvorena i Batanina slatka kućica. U njoj se nude rovinjski slatki zalogaji, među kojima posebno mjesto imaju fritule. Time se gastronomska priča širi s ribljih jela i slanih zalogaja na recepte koji su se pripremali u obiteljima, za blagdane i gradske svečanosti. Kuća o batani sve se snažnije povezuje i s današnjim ribarima. Festival tune nastao je u suradnji s privatnim sektorom i ljudima koji se bore za opstanak profesije. Tuna se u starom Rovinju nije lovila na isti način kao danas, pa se ovdje ne radi o obnavljanju zaboravljenog običaja. Ekomuzej je svjesno odlučio zabilježiti i podržati tradiciju koja nastaje pred našim očima.
Takav pristup pokazuje da baština nije samo prošlost. Današnji ribari nastavljaju odnos s morem koji su imali njihovi prethodnici, iako koriste drugačije brodove, alate i metode. Kuća o batani zato ne želi samo govoriti o nekadašnjim ribarima, nego i pomoći onima koji danas pokušavaju živjeti od mora.
Večeri na rivi trebale bi postati tematske. Uz hranu i glazbu, svaki će se put ispričati određena priča o brodovima, ribolovu, pojedinim jelima, ljudima ili dijelovima grada. Time se želi izbjeći pretvaranje baštine u puku ugostiteljsku ponudu, u kojoj posjetitelj pojede ribu, posluša glazbu i ode bez razumijevanja onoga što je doživio.
"Nije nam dovoljno govoriti samo o tome kako su nekada živjeli ribari jer more i danas hrani obitelji koje se bore da njihov posao opstane. Festivalom tune prvi smo put snažnije povezali ustanovu, udrugu i privatni sektor te pokazali da možemo pomagati ljudima koji upravo sada stvaraju novu tradiciju. Posebno nas raduje što takvi programi ne privlače samo goste, nego i Rovinjce koji se zbog gužvi ljeti rijetko spuštaju u grad. Kada se lokalna zajednica prepozna u nekom događanju, znamo da smo pronašli pravi smjer", pojasnila je Giuricin.
Sljedeća velika razvojna etapa Kuće o batani odvija se na nekoliko gradskih lokacija. Obnavlja se stara škverska radionica u kojoj će nastati interpretacijski centar i pravi radni prostor za gradnju, obnovu i održavanje drvenih brodica. Dosadašnja radionica na otvorenom, postavljena tijekom ljeta ispred muzeja, omogućavala je posjetiteljima da gledaju rad majstora, ali je stvarala buku i prašinu u prostoru opterećenom turističkim kretanjem.
Novi škver trebao bi riješiti taj problem i istodobno omogućiti da se rad odvija tijekom većeg dijela godine. U njemu se neće graditi samo batane, nego će se moći obnavljati i druge vrste drvenih brodova. Građevinski radovi počinju ove godine, a plan je da prostor bude spreman za novu regatu sljedeće godine. Obnova brodica dosad se odvijala ovisno o financijskim mogućnostima. Kada je bilo dovoljno novca, gradila se nova batana. U skromnijim godinama restaurirala se postojeća. Mnoge barke koje danas plutaju u luci nastale su ili su obnovljene upravo u tim javnim radionicama na molu.
Još jedan važan projekt je Kuća ribara u Ulici Pećine. Riječ je o kući staroj više od stotinu godina, koju generacije Rovinjaca pamte kao mjesto okupljanja ribara. Ondje su se izrađivale i popravljale mreže i vrše, čuvali alati, dogovarali poslovi i zajedno jele marende. Kuća će biti uređena kao interpretacijski centar svakodnevice ribarske obitelji. U jednoj sobi, kuhinji, spavaćem prostoru, dvorištu i dvjema nekadašnjim spremama pokazat će se kako se živjelo i radilo. Posjetitelji će moći vidjeti alate i mreže, ali i pratiti pripremu pojedinih jela te ih kušati.
Za razliku od Spacia Matike, koji je prvenstveno namijenjen organiziranim grupama, Kuća ribara trebala bi biti otvorenija pojedinačnim posjetiteljima. Neće biti gostionica, nego mjesto u kojemu će se kroz predmete, mirise, okuse i demonstracije rekonstruirati ritam života jedne ribarske kuće. Otvaranje se planira sljedeće godine, nakon završetka građevinskih radova i uređenja postava. Iznad Spacia Matike uređivat će se i Kuća zemljoradnika. Taj bi prostor trebao pokazati da život starog Rovinja nije bio vezan samo uz more. Mnoge su obitelji istodobno živjele od ribolova, vinograda, maslina, vrtova i zemlje u okolici grada. More i kopno nisu bili odvojeni svjetovi, nego dijelovi istog kućanstva.
"U novom ćemo škveru ponovno imati pravi prostor za gradnju i obnovu drvenih brodova, bez ograničenja koja smo imali radeći na molu tijekom turističke sezone. Kuća ribara omogućit će nam da prikažemo svakodnevni život obitelji, njihove alate, mreže, spremišta, kuhinju i način pripreme hrane. Kućom zemljoradnika nadopunit ćemo priču jer Rovinj nije živio samo od mora, nego i od zemlje. Svi će ti prostori zajedno pokazati kako su pojedini dijelovi života bili povezani u jednu cjelinu", najavila je Giuricin.
Kuća o batani svoj najveći uspjeh ipak ne mjeri samo brojem projekata i posjetitelja. Najvažnije je to što je pomogla Rovinju da se ponovno okrene vlastitom identitetu. U gradu snažno obilježenom turizmom takva je uloga osobito važna. Posjetiteljima se ne nudi zamjenjiv mediteranski prizor, nego ono što postoji samo ovdje - batana, rovinjski govor, bitinade, ribarski podrumi, recepti, ljudi i osobit odnos grada i mora.
"Kuća o batani nije samo pomogla očuvati brodicu, nego je na pravi način brendirala Rovinj i ponovno ga usmjerila prema onome što je u njemu izvorno. Naša baština ima mnogo slojeva, od glazbe i hrane do dijalekta, ribolova, plovidbe i svakodnevnog načina života. Sve to trebaju čuvati ljudi koji tu tradiciju stvarno žive, a ne oni koji bi je samo željeli prikazati publici. Kada gost susretne barkajola, pjevača ili kuhara koji tako živi svaki dan, odmah osjeti pravu dušu grada", rekla je Giuricin.
U tome je i ključna razlika između Rovinja i mjesta koja svoju povijest moraju rekonstruirati. Budicin to opisuje jednostavnom usporedbom. U nekim se gradovima antički ili srednjovjekovni život uprizoruje kostimima i predstavama. U Rovinju se tradicija ne recitira. Ona se još uvijek živi. Barkajol nije glumac koji je odjenuo kostim za nekoliko sati programa. Čovjek koji kuha ribu priprema je onako kako ju je jeo u svojoj kući. Pjevač ne izvodi pjesmu naučenu samo za pozornicu. Drvena je brodica njegova, on ju je mjesecima održavao, a nakon regate njome će možda ponovno otići u ribolov.
"U drugim se gradovima tradicija često mora prikazivati kroz povijesne rekonstrukcije, dok mi u Rovinju još uvijek imamo ljude koji je stvarno žive. Naši barkajoli nisu statisti, njihove su brodice prave, a znanje koje pokazuju koriste i izvan manifestacija. Upravo zato moramo više ulagati u Kuću o batani jer je riječ o izvornom proizvodu grada koji se ne može preseliti ni kopirati. Najveća je vrijednost to što se tradicija prenosi mladima kao stvaran život, a ne kao predstava", istaknuo je Budicin.
Kuća o batani posljednjih je godina sve otvorenija i ljudima koji nisu rođeni u Rovinju. Grad se mijenja, dolaze novi stanovnici, jezici i životne navike. Umjesto da baštinu koristi kao granicu koja dijeli stare i nove Rovinjce, ekomuzej je pretvara u prostor susreta. Brojni stanovnici koji nisu podrijetlom iz Rovinja danas govore djelatnicima Kuće o batani da su kroz njezine programe upoznali grad u kojemu žive. Naučili su značenje pojedinih riječi, razumjeli zašto su batane posebne i počeli prepoznavati ribarske kuće, pjesme, jela i običaje koje prije nisu primjećivali. Tako Kuća o batani čuva prošlost, ali istodobno gradi zajednicu današnjeg Rovinja. Povezuje stare ribarske obitelji s djecom, doseljene stanovnike s lokalnim govorom, tradicijske brodograditelje s digitalnim alatima, stare recepte sa suvremenim manifestacijama, a male batane s velikim europskim festivalima mora.
