Mislite da je lako popeti se na pozornicu u prostoriji punoj nepoznatih ljudi i i napraviti odličan show? Zbijati šale i pričati urnebesno smiješne priče dva do tri puta tjedno? I ne baš. Potrebno je mnogo uvježbavanja da dobar stand-up nastup izgleda tako lagan i spontan, objašnjava nam Josip Vrban, mlada nada domaće stand-up scene. Ovaj simpatični Zagrepčanin, kojeg prijatelji zovu Joža, po zanimanju je inače tehničar za radiokomunikacije, no odavno se zaljubio u vještinu nasmijavanja drugih. Svoje fore brusi već nekoliko godina, prošao je nebrojene nastupe amatera, takozvane ‘open micove’, ispitujući publiku i vježbajući svoje izvedbe na ‘stageu’. Imao je svoje dobre trenutke, ali i dana kada je, kako kaže, izgubio svoj ‘funny’ moment. Ni komičarima, očito, nije baš uvijek do smijeha.
Nastupi 2-3 puta tjedno
Ovih dana ga možemo vidjeti svugdje na rastućoj stand-up sceni. Jedan dan je u Vynilu, drugi u prostorima Studija smijeha u Vlaškoj, petkom u Norrisu u Novom Zagrebu, ponekad u Kinoteci...Neki dan nastupio je u Studiju smijeha pred sto pedeset ljudi. Bio je prvi te večeri. Dakle, netko tko tek treba zagrijati publiku, dovesti ih u stanje pozitivne svijesti, smijeha i zabave.
- Trema mi je bila na vrhuncu u trenutku kad sam čuo da kolega izgovara moje ime i najavljuje me na pozornicu. Čuješ ekipu kako ti plješće, svjetlo reflektora ti prži lice, vidim samo prvi red. Ključne su prve minute, famozni lov na prvi smijeh. On ti treba da uspostaviš ‘flow’, preuzmeš kontrolu nad publikom. Publika se smije, plješće, to je to. Oni ti šalju energiju, a ti ih želiš zadiviti još više, osvojiti ih... Nekad nađeš ‘flow’ tek na pola nastupa ili pred kraj, ili nikad, a to je onda jedan od onih nastupa kad ljudima na faci vidiš da ima je neugodno zbog tebe - iskreno će Joža.
Iako ga zovu često, i na razna događanja ovakvog tipa, Joža, priznaje i sam, od toga ne zarađuje dovoljno. Njegova tarifa je od 150 do 200 kuna po nastupu. A od toga se ne može živjeti. Zato mladi komičar po danu ima potpuno drugačiji posao. Radi kao komunalni radnik u Čistoći, točnije svaki dan se vozi na kamionu koji skuplja papir po vrtićima i školama, reciklažnim dvorištima. Tura mu je Maksimir i istočni dio Zagreba.
S dečkima je dobra zezancija na poslu, a otkad se tamo zaposlio prije tri godine, kako kaže, zauvijek se riješio stresa. - Nije baš neki mirisan posao, ali barem ga ne nosim doma - kroz smijeh konstatira.
Prihvatio sudbinu
- Na kamionu stignem razmišljati, smišljam fore, preokrećem rečenice, dorađujem svoj materijal, odnosno, kako mi komičari volimo reći - upgrejdam ga. Često baš na ulici ulovim neki dobar moment, na kojemu ću kasnije raditi. Neki dan sam, primjerice, vidio reklamu za čarape za dijabetičare. Što će njima specijalne čarape? Razmišljao sam koliko bi bilo smiješno to razraditi - prepričava nam Joža svoju svakodnevicu na kamionu Čistoće.
Slučajno u Čistoći
A kako je uopće došlo do toga da jedan školovani tehničar radi kao smetlar? Nakon škole je radio u informatičkim tvrtkama, kasnije upisao fakultet Prometa, pa odustao. Htio se roditeljima, kaže, skinuti s grbače, ali nikako nije uspio pronaći nešto stalno.
- Naletio je posao u Čistoći i pomislio sam, zašto ne? Probat ću barem na neko vrijeme, i eto vrijeme je proletjelo. Ali meni je moj posao čisto OK. Na prvom čistim okoliš i radim nešto korisno za planet. I to mi plaća račune. Na ulici nitko baš ne primjećuje smetlare osim djece, svaki dan mi klinci negdje mašu pa gledaju kako dižem kontejner ili kako se vozim iza na papuči, to je atrakcija za djecu. A na drugom, noćnom, moja misija je nasmijati što više ljudi, potaknuti ih da drugačije razmišljaju, da ne gledaju kockasto na život. Nekad u životu treba prihvatiti svoju sudbinu, i ne živcirati se - kaže Joža, koji šalje “pozdrave svojoj braći iz zagrebačke Čistoće”.