ZAGREB - Darko Škrgatić pripada šestoj generaciji obitelji koja u Zagrebu ima najdulju tradiciju proizvodnje šešira. Ima 29 godina i najmlađi je predstavnik svoje struke koji svaki dan, od 8 do 17 sati, provodi u maloj radnji u Heinzelovoj ulici gdje između izrade šešira uči za ispite, poslije odlazi na treninge, a navečer na probe i koncerte sa bendom.
Danju je neumorni nasljednik obiteljske tradicije - njegova obitelj, naime, ima najstariju proizvodnju šešira u gradu s tradicijom dugom čak 140 godina, a pred večer, kao i svaki mladi čovjek, izlazi, svira u bendu, igra nogomet... Darko priznaje da ga prijatelji i poznanici često začuđeno pitaju kako mu se da baviti “dosadnim poslom koji ne nosi konkretnu zaradu”.
Ljubav prema poslu
- Već sam oguglao na takva pitanja, čak su mi smiješna. Pa, sva moja sjećanja iz djetinjstva vezana su za djeda Vladimira i baku Josipu, koji su me držali u krilu, čuvali i izrađivali šešire. Oni su bili divni ljudi, pošteni i radišni. U ovom su poslu prošli uspone i padove, ali su, za razliku od nas danas, ipak mogli lijepo živjeti od njega. Ponekad su imali toliko posla da su po cijele noći izrađivali šešire i kape, zatim ujutro otvarali vrata radionice i prodavali što su napravili sve do navečer kada bi opet sjeli za mašinu i krenuli s izradom. I tako po dva, tri dana bez prestanka. Bez spavanja. No, znali su gdje im je granica pa su vikendi uvijek bili rezervirani za putovanje, odmor u prirodi ili plesnjake s društvom - priča Darko. Temelje za razvoj proizvodnje šešira postavio je još davne 1870. njegov prapradjed Gabrijel Vanek u Sremskoj Mitrovici.
Ugledna modistica
Njegov sin Vilko Vanek je 1918. došao u Zagreb i otvorio vlastitu prodavaonicu u Gundulićevoj 21 gdje je tada radilo 60 djelatnika i šest trgovačkih putnika.
Vilko je ujak Darkova djeda Vladimira, tj. brat Olge Vanek koja se udala za Darkova pradjeda Milana Škrgatića.
- Moja prabaka Olga bila je ugledna modistica i kitničarka, a uz nju se i moj pradjed Milan 1930. godine odlučio uključiti u klobučarski posao te je otvorio vlastitu prodavaonicu Olga u Ilici 164, a poslije i radionice u Ilici 105, Skalinskoj 7 te Jurišićevoj 2. Djed i baka su 1942. godine otvorili svoj dućan sa šeširima u Maksimirskoj ulici, a 1947. je radnja preseljena u Heinzelovu gdje se nalazi i danas. I sve je isto kao i prije, samo što umjesto 66 zaposlenika, koliko ih je bilo u jednom razdoblju, ja sve radim sam. Prava je istina da su djed i baka nešto stekli ovim poslom, dok ga moji roditelji i ja, samo radi ljubavi i tradicije, nastojimo održati na životu - otkriva Darko.
Dodaje da se on neće predati, bez obzira na loše prognoze. Nada se da će tijekom sljedećih mjeseci konačno otkupiti prostor u kojemu se nalazi radnja, a koji je dosad bio u državnom vlasništvu. Nakon dugogodišnjeg najma Darko namjerava dignuti kredit na 20 godina i tako si otvoriti mogućnost da prodaje i neke druge stvari.
Darko otkriva i kako je njegov plan razviti suradnju s kazalištima te izrađivati šešire za predstave. Najdraža takva suradnja bila mu je kada je izradio poseban šešir za popularnu predstavu “Kauboji” koja igra u kazalištu Exit, a među omiljenim suradnjama su i one s kazalištem Gavella.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA