Osjećao sam da velikom brzinom idem prema gore, kao da me usisava usisavač ogromne snage, slikovito rečeno. Doduše, nisam vidio bijelu svjetlost, jer vjerojatno nisam otišao tako daleko. Povratka natrag se ne sjećam, ali sjećam se putovanja prema gore. Mogu reći da je tijek svijesti neprekinut, nešto kao kad tonete u san pa nemate osjećaj prelaska niti da se išta mijenja. Međutim, ovdje se zaista sve nastavlja u okviru logike, nema čudnih i nespojivih elemenata kao u snu. Ja sam znao da odlazim i osjećao strah. Bio sam svjestan da umirem, ali i da to ne želim. Kad su me oživjeli, sada već uz prisustvo hitne pomoći, kažu da sam se tresao kao spojen na struju, nevjerojatnom frekvencijom i ponavljao: ‘Bože, živ sam’. No, ja se toga ne sjećam. Moje prvo sjećanje počinje tek nakon nekog vrem...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....