Dnevni posao obavila sam tri puta brže no inače, možda sat nakon podneva uhvatila me panika. Što sad? Pod je propadao, lebdjela sam u potpunom mraku, iako je vani bio sunčan dan. Osjećala sam se jadno, ostavljeno, zaboravljeno, svi su imali važan, smislen život, samo se moj raspao u komadiće. To je bilo prošlog ponedjeljka, prvi dan rada od kuće. A tjednima sam molila šefove da me puste da radim od doma, u strahu od virusa.
“Najteže mi je bilo s novinarima koji su pisali od kuće”, žalila se navečer prijateljica, urednica u drugoj redakciji. Zatrpali su je mailovima, sms-ovima, porukama preko Vibera i WhatsAppa, odjednom su imali 10 prijedloga što bi se moglo raditi i hitno to morali podijeliti, nazivali je da bi je pitali li vidjela njihov tekst, što joj se čini, sviđa li jo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....