ZAGREB - Preživjeli smo modnu atomsku bombu. U posljednjih par godina pokopali smo Yvesa Saint Laurenta i Alexandera McQueena. Posljednji modni genije, John Galliano, pokopao se sam, zapravo se raznio pred očima svjetske javnosti i u nepunih 30 sekundi nestao sa scene koja mu se 20 godina klanjala s obožavanjem.
Tvrtka LVMH za koju je radio kao kreativni direktor Diora prvo ga je suspendirala jer ga je jedan par prijavio zbog rasističkog vrijeđanja u pariškom kafeu “La Perle”.
Kad je britanski Sun sutradan objavio mobitelsku snimku na kojoj Galliano par tjedana ranije pijan vrijeđa dvije žene u istom lokalu govoreći “Volim Hitlera” i “roditelje su vam trebali pobiti u plinskim komorama”, LVMH mu je sprašio momentalni otkaz. Sve se dogodilo dva dana prije Diorove revije na pariškom tjednu mode. Svi su se pitali hoće li modna kuća koja je “new lookom” izliječila svijet od traume nacizma i rata, sada trpjeti bojkot zbog Gallianova fašizma.
Održali su reviju, jer njihova je povijest puno dulja od Gallianove, a i bila im je prilika da mu otmu brend iz ruku i vrate ga sebi jer se nikada nije uklapao u njihovu kulturu, a posljednjih im je nekoliko godina izrazito išao na živce. U Rodinov muzej je došlo puno više ljudi nego što ih je pozvano, mnogi su došli podržati Galliana više nego Dior.
Životna radost
Još svježe sjećanje na ružnoću njegova fašističkog baljezganja i prijetnje tužbom protiv Diora miješalo se s prelijepim kreacijama koje su i bez njega prošetale među urednicima i kupcima za velike trgovine. Život ide dalje, s tek nešto manje pompe i šljokica, ali onda se dogodilo nešto nezapamćeno.
Pred publiku je stao izvršni direktor Diora Sidney Toledano i održao govor uime svoje firme. Priznajući da je iza njih težak tjedan, još je jednom potvrdio vrijednosti kuće Dior, “utemeljene na želji osnivača Christiana Diora da vrati životnu radost ženama nakon Drugoga svjetskog rata”. Toledano je dobio ovacije, a Galliano je bio mrtav, mrtviji nego nakon izjave oscarovke Natalie Portman, zaštitnog lica Diora i ponosne Židovke, koja je puna gnušanja zamolila da je se ni na koji način ne povezuje s njime.
Najjače modne kolumnistice poput Suzy Menkes iz New York Timesa i Hilary Alexander iz Daily Telegrapha pokušale su problematizirati cijelu industriju i upozorile da je Galliano možda samo puknuo, pretjerao u provokaciji, stilistica Patricia Field otvoreno ga je branila, a Giselle i Kate Moss klele se da u njemu nema rasističkog atoma i molile ga da se ide liječiti jer je cijeli modni svijet znao da je teški alkoholičar. No kako LVMH, naravno, nije ni pokušao tvrditi da se fašist postaje od previše mojita, netko je morao potegnuti etičko pitanje koje je sve mučilo od početka skandala. Učinio je to Guardian, člankom pod pitanjem: je li prihvatljivo nositi Dior kad ga potpisuje John Galliano?
Njihova kolumnistica Hadley Freeman kategorički tvrdi: “Ne, nije prihvatljivo nositi odjeću dizjanera koji je izjavio da voli Hitlera...Pojednostavljujem, ali ovu temu je užasno važno pojednostaviti zbog ljudi poput Nicole Kidman i Patricie Field koje teško shvaćaju zašto bi par izraza ljubavi prema Hitleru stalo na put nošenju Gallianova rada... koji ih čini tako vitkima i dramatičnima.” Freeman kao glavni argument poteže modni meta-jezik.
U modi, piše, kad nosite nečiju odjeću često ćete reći da mu tako dajete podršku, i pita: Želite li nakon svega podržati Galliana? Odgovor se čini očit, ali jednako je tricky pitanje treba li zbog osobe Johna Galliana bojkotirati Dior kao brend?
Smjesta otpustivši Johna Galliana, firma LVMH, u čijem se vlasništvu nalazi Christian Dior, ispravno je postupila. Odrekavši se svoje najveće dizajnerske zvijezde, firma se distancirala i od njegovih izjava i ponašanja, upravo da bi izbjegla takva pitanja i sugestije - kaže Djurdja Bartlett, znanstvena suradnica na London College of Fashion, University of the Arts London. - Pri tome je, jasno, Dior štitio svoje poslovne interese i svoju zaradu.
Oživljavanje brenda
Dior je lani prodao robe u vrijednosti od 21 milijardu eura. Galliano i ta modna kuća bili su jedinstvena kombinacija.
Prije nego su ga 1994. zaposlili prvo u Givenchyju a dvije godine kasnije u Dioru, Galliano je bio obožavani novi dizajner s dva bankrota iza sebe i živio je praktički kao skvoter u Parizu, a Dior je bio zastarjeli brand nezanimljiv sve mlađoj i samosvjesnijoj publici.
U Gallianovih 14 godina prihodi su im skočili sa 127 milijuna na 826 milijuna eura godišnje. Publika se nije mogla zasititi njegova talenta. Ludi Gibraltarac tražio je milijune za scenografije svojih revija, njegovo minijaturno nabildano tijelo, dreadlocksi, dandy brčići i imidž pun najrazličitijih kulturnih referenci slavili su različitost i najavili današnju modnu demokraciju.
Što je najvažnije, prodavali su na stotine tisuća Diorovih torbica i cipela, baš kao što su to činile i njegove haute couture kolekcije i razuzdani životni stil. Sve što je Galliano bio, prodavalo je sve što je Dior proizvodio. Sada im je upravo Gallianova osobnost dovela u pitanje budućnost brenda.
- Dior ovoga časa ne treba kažnjavati, jer ta modna kuća i John Galliano nisu ista osoba. Drugo je pitanje hoće li LVMH nešto naučiti iz ovoga slučaja. Galliano nije iznenada postao čudak koji javnost šokira neprihvatljivim izjavama. Dior je reagirao tek kad je njegovo neprihvatljivo ponašanje postalo javna stvar - upozorava Bartlett.
Sve veći zahtjevi
Dotad su mu, prema tvrdnjama medija, plaćali šest stalnih tjelohranitelja, privatne avione kad god je htio, egzotični vozni park, istraživačka putovanja i duge odmore s cijelom svitom, troškovi su bili astronomski, a radni ritam brutalan.
Direktor Diora Sidney Toledano tvrdi da ga je nekoliko puta molio da se ode liječiti, ali da je Galliano to s podsmijehom odbacivao i odvraćao da će otići u spa. Poricao je pritisak sve većih zahtjeva korporacije koju je opsluživao. Modne multinacionalke poput Arnaultova LVMH-a i PPR-a Françoisa Pinaulta gutaju brendove i dizajnere.
Moda nam je u živote ušla duboko kao farmaceutska industrija. Moda više nije elitna, ona je masovna, svi traže dobar dizajn, identitet je sve, vrte se milijarde. Galliano je do prije tjedan dana osobno odgovarao za šest glavnih Diorovih kolekcija plus za linije accessoriesa i nišnih proizvoda kad god je Dior to zatražio. Na taj se pritisak sada pozivaju svi koji ga brane.
- Ne treba biti dr. Freud, niti raditi u modnoj industriji da bi se shvatilo da su pritisci doista preveliki. Premda to nipošto ne opravdava Gallianove ispade, lako je shvatiti da je on bio izložen neopisivom stresu. Treba napuniti dvije stotine i četrdeset Diorovih dućana rasutih diljem svijeta. Galliano je također dizajnirao osam kolekcija godišnje za modnu kuću pod svojim imenom - kaže Djurdja Bartlett. - Ali, ni to nije sve. Vodeće modne kuće danas se ne natječu samo među sobom. One su i u suludoj utrci s modom koju promiču Topshop i Zara. Masovna je moda nametnula ritam koji su svi morali prihvatiti, pa se stalno nešto mora događati i organizirati: otvorenje novog dućana, izložbe…, a sve je to zahtijevalo prisustvo Diorove dizajnerske zvijezde.
Šokiranje javnosti
Alexander McQueen, koji je također radio za LVMH u Givenchyju i pod svojim brandom, zbog tog je pritiska pao u strahovitu depresiju. Špranca je bila slična: fantastični poslovni i umjetnički rezultati, bespoštedno tulumarenje, droga, liposukcije, stalno pretjerivanje i provokacija. Preklani se objesio. Galliano je odabrao profesionalno samoubojstvo.
- Velika je razlika između videosnimke Gallianovog antisemitskog ispada i, primjerice, snimke Kate Moss koju je prije nekoliko godina kamera na mobilnom telefonu uhvatila kako šmrče kokain. Ona je počinila kazneno djelo, ali je, u krajnjoj liniji, samo ugrožavala svoje zdravlje. Galliano je, pak, dirnuo u najveći tabu današnjeg vremena. Izjava ‘Volim Hitlera’ jedna je od rijetkih izjava koje danas još mogu šokirati javnost - objašnjava Bartlett.
Hoće li ga moda jednom pokušati rehabilitirati zbog njegova fantastičnog talenta, sada se nitko ne usuđuje prognozirati. Yves Saint Laurent pola je života bio ovisnik o heroinu, nije mogao funkcionirati bez boce whiskeyja i dvije kutije Marlbora, umro je fizički i psihički uništen. Karl Lagerfeld uz cigarete je cijeli život proždirao 20 limenki Coca Cole dnevno, kokain i nebrojene ljubavnike, dizajneri su i prije bili skloni alkoholu, drogama, koketiranju s neprihvatljivim političkim opcijama ( Coco Chanel i nacisti u Parizu), porocima. Ali sve je ostajalo u njihovu uskom krugu koji ih je štitio od vanjskog svijeta.
Smrt kamerom
Globalna kultura i digitalne tehnologije učinili su današnje dizajnere još većim zvijezdama od njihovih prethodnika, ali su donijele i transparentnost koje prije nije bilo. Tako je digitalno doba ujedno i razlog njihove svjetske slave i razlog njihova pada. Tko danas ne posjeduje mobilni telefon s kamerom ili ne nosi digitalnu kameru u džepu? Ta je mala kamera moćno oružje - kaže Bartlett.
Publika će na kraju donijeti konačnu presudu.