Kako je lijepo u džepu imati novac. Samo svoj. Kako ga i na što potrošiti ovisi samo o tebi. Većina tinejdžera ovako razmišlja i jedva čeka taj status, ali ubrzo spoznaje da novac lako odlazi iz džepa, istopi se, a toliko toga ostaje nekupljeno. Tenisice, CD, časopis, prepaid kartica za mobitel... I onda trk do roditelja, od kojih se traži da pokrpaju rupe u “proračunu”.
Potrošila sve za tri dana
Da li je to bit džeparca i da li ga uopće davati ako roditelji stalno moraju intervenirati ili ipak na njemu treba inzistirati i pokušati djecu poučiti da s novcem postupaju racionalno.
Kada je kolegica ispričala kako je svoju 12-godišnju kćer tako mirno i “elegantno” ponukala kako postupati s novcem, ostali smo zatečeni. Čekaj, zar je to tako jednostavno? Pa zašto i drugi to ne pokušaju, nego se muče sa sve zahtjevnijim tinejdžerima i uvjeravaju ih kako se ne može sve imati i kako moraju odrediti svoje prioritete i toga se držati.
- Prvi put sam joj dala 100 kuna džeparca. Ali, evo ti nje za dva, tri dana i pita me da joj kupim neku sitni stvarčicu, tipa lizalicu. Začudila sam se i pitala gdje je njezin novac, a ona mi kaže da je sve potrošila, a da ni sama ne zna gdje i kako - kaže kolegica.
Nije vikala na kćer kako je rastrošna niti joj je oduzela džeparac, nego joj je dala drugih sto kuna i blokić, rekavši joj da zabilježi na što je potrošila svaku kunu. Kada je djevojčica nakon nekog vremena vidjela svoj popis, zgranula se na kakve je gluposti trošila novac. Svaki mjesec bilo je sve manje “gluposti”, a novac je sve duže trajao. Danas 18-godišnjakinja i dalje racionalno potupa s novcem.
Naučila je vrijednost novca, kako postupati s njim i odgovorno ga trošiti. Upravo to savjetuju i psiholozi, a ističu da je džeparac dobar način da se djecu nagradi, ali nužan je dogovor o iznosu i plan trošenja novca.
Vikend izlasci koštaju
Upravo je to postigla obitelj Bešker iz Zagreba. Otac Tihomir, majka Vlatka i dvoje tinejdžera, 18-godišnji Jakša i 16-godišnja Alka, tvrde da se nisu sukobljavali oko džeparca i trošenja jer su na vrijeme odredili pravila igre.
- Najprije smo djeci htjeli dati neki mjesečni džeparac, 200 kuna, pa da imaju za neke sitnice koje kupuju prije ili nakon škole. Onda smo odustali od toga jer su se pojavili vikend izlasci za koje im je trebao konkretan novac. Tako da smo odlučili da kada izađu van subotom, damo im između 50 i 100 kuna. Od toga odu u kino, popiju Coca-Colu, pojedu hamburger. Tata im da i 100 kuna mjesečno za mobitel, a mi im kupujemo i svu potrebnu, sezonsku odjeću. Ništa pretjerano ili preskupo.
Imamo sreću što djeci bake i djedovi mogu dati novac, to je umjesto darova za rođendan, Božić i Uskrs. To je Jakši i Alki njihova ušteđevina, odnosno džeparac, od kojeg troše kako hoće i kada hoće. Ako je račun za mobitel poveći, nadoplate od tog novca, ako žele neki ekstra, trendi komad odjeće, kupe od te ušteđevine i to tako dobro funkcionira. Nisu rasipni i prilično racionalno i dobro postupaju s novcem - kaže mama Vlatka Bešker.
Blagajna za more
Gimnazijalci Jakša i Alka koji idu u VIII. gimnaziju na Šalati kažu da im novac od djedova i baka super dođe i sami ga raspoređuju. Kažu da nikada nisu došli u crveno.
- Evo sada nam je dida u Dalmaciji dao neki novac i to će biti naš džeparac dok budemo na moru. Mama nam je kupila sve potrebne stvari i više je nećemo ništa pitati. Doći će nam i prijatelji iz Zagreba i svi ćemo se snaći sa svojim džeparcima. Imamo podjednako novca, nitko se ne ističe. Pedeset do 100 kuna za izlazak, a preko tjedna gotovo i ne trošimo - kaže Jakša Bešker.
On više novca potroši kada izađu van, za kino i piće, a njegova sestra Alka na mobitel jer s prijateljicama vodi duge razgovore.
Nekoliko godina mlađa djeca u obitelji Črnko, 15-godišnji Juraj i 12-godišnja Lea, još nemaju džeparac jer je majka Lidija kupovala sve što im je trebalo, a kako još nisu počeli izlaziti van, nije im trebao novac u džepu.
- Upisao sam prvi razred gimnazije i od sada ću vjerojatno i ja imati džeparac.
Do sada mi je najvažnije bilo da mogu ići na tenis i tajlandski boks, a sestra ide na jahanje i privatno na engleski - kaže Juraj Črnko.
Baka i skupa salata
Njihova majka ističe da je izraziti pobornik ulaganja u aktivnosti i interese, ali da su djeca prilično skromna u drugim željama.
- Ne traže puno. Bar za sada. Kada dobiju neki novac, Juraj je taj koji troši dok ne potroši. Lea pak čuva svoj novac. Ne navaljuju da im kupujem raznorazne stvari. Znaju koliko imamo i po tome se ravnamo. I ja sam takva. Još kada je Juraj bio mali, sjećam se da je baki rekao zašto bi kupovala skupu salatu, kojoj nije bila sezona, kada ima jeftiniji kupus. Baka ga je u čudu pogledala, čak joj je bilo neugodno - kaže mama Črnko.
PLUS - Djeca uče raspolagati novcem. Obitelj Bešker vikendima daje između 50 i 100 kuna. Od toga odu u kino, popiju Coca-Colu, pojedu hamburger
MINUS - Imaju sve što požele jer im roditelji ispunjavaju sve želje. Obitelj Črnko djeci plaća izvanškolske aktivnosti, to je važnije od trošenja na sitnice
Hrvatska: Tinejdžeri potroše 11 milijardi kuna
Djeca, pogotovo tinejdžeri veliki su potrošači i značajan dio marketinške industrije usmjeren je na njih. Ta skupina u Hrvatskoj potroši 11 milijardi kuna godišnje, od odjeće i obuće, preko kozmetike, knjiga, pribora za školu do kompjutora, mobitela, MP3-a, igrica, glazbe, knjiga i časopisa. Hrvati dnevno, prema nekim procjenama, za džeparac tinejdžera izdvoje od 10 do 30 kuna. Bon za tinejdžerov mobitel u prosjeku ih stoji 100 kuna, a izlazak u kino s Coca-Colom i kokicama barem 50 kuna. Kada se to zbroji, i relativno skromno dijete na najnužnije stavke potroši 500 kuna mjesečno. Čak 95 posto djece u Hrvatskoj ima mobitel, a 56 posto u svojoj sobi ima TV, što je tri posto više nego u SAD-u.
U Italiji 14 eura na tjedan, u Rusiji 7
RUSIJA
Džeparac je, tvrdi statistika, uobičajena metoda u suvremenoj Rusiji. Na žalost, raspolažemo samo definitivnim prosjekom: oko 7 eura tjedno po adolescentu.
ITALIJA
Džeparac je uobičajen i zove se “paghetta” (plaćica). Obično se počinje davati u višoj srednjoj školi, od 14 godina, ali može početi i tri godine ranije, u nižoj srednjoj školi. Talijanski statistički zavod Istat tvrdi da je sa 14 godina u prosjeku oko 14 eura tjedno, a da se sa 17 godina penje na 23 eura. Služi za izlaske, ali i za “krpice” (majice, hlače i suknje, tenisice) i za “skidanje” glazbe i filmova s interneta. Nezaposlenoj punoljetnoj djeci roditelji daju od 50 do 100 eura tjedno. Vrhovni kasacijski sud je presudio da su roditelji punoljetnoj nezaposlenoj djeci dužni osigurati isti životni standard koji su imali u obitelji.
FRANCUSKA
Francuzi su škrtiji od Talijana i kao roditelji. Statistika je tvrdila da je prosječan mjesečni (ne tjedni!) džeparac 2000. iznosio oko 15 eura. Procjenjuje se da se sada kreće oko 23 eura mjesečno: oko 12 eura za djecu mlađu od 10 godina, a starija od 14 dobivaju oko 30 eura mjesečno. Francuski roditelji vode računa o tome da djecu pouče odmah kako u praksi izgleda ravnopravnost spolova: djevojčicama u prosjeku daju manje nego dječacima.
UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Britanski roditelji svakodnevno daju svojoj školskoj djeci novac za obrok u školi, ali to se nipošto ne računa u džeparac, koji je odvojena stavka i zove se, zapravo kao i unas, “pocket money”. Po Halifaxovu istraživanju, prosječan tjedni džeparac djece u dobi od 7 do 12 godina iznosio je u 8,73 eura (2006.), a adolescenata 13,52 eura.
SAD
U Sjedinjenim Državama Amerike odavna je običaj da i mala djeca zarađuju svoj novac preuzimajući za to svoje male obaveze, ili čak bacajući se u “biznis” (poput prodaje hladne limunade). Roditelji su tu zaradu u principu vazda plaćali u gotovini, ali u posljednja doba vodstvo preuzimaju debitne kartice koje roditelji pune sa svog računa. ( I. Bešker)
Mišljenje pedagoga: Pogubno je djecu priviknuti da sve dobivaju odmah
Džeparac u Španjolskoj nestaje iz uporabe - tvrdi Petra María Pérez, autorica knjige “Djetinjstvo i obitelj: odgojne vrednote i stilovi”. Na prvi pogled bi se reklo da je Španjolska u kontratendenciji spram ostalih zemalja južne Evrope, gdje džeparac ima i ekonomsku i odgojnu ulogu, a osobito spram Sjedinjenih Država Amerike, gdje, uz džeparac ili bez džeparca, djeci novčano znaju honorirati i udio u kućnim poslovima.
Petra María Pérez je ustanovila da 62,7 posto djece u dobi od 6 do 14 godina ne dobiva nikakav džeparac, a i oni koji ga dobivaju računaju u prosjeku na 3 do 10 eura tjedno.
Ona tvrdi da Španjolci “djeci daju sve što traže. Nemaju potrebe za džeparcem jer im je dovoljno pitati da dobiju nešto.” To temelji na tvrdnji čak 62 posto anketiranih španjolskih roditelja, od kojih 49 posto kaže da djeci kupuju sve što im treba, a preostalih 13 posto da im kupuju sve što hoće.
Većina roditelja plaća svojoj djeci troškove mobitela, bilo da je riječ o pretplati ili, još češće, o karticama tipa “prepaid”. Jedan od razloga je, naravno, i u tome što roditelji vjeruju da im mobitel omogućuje kontrolu nad djecom, njihovim kretanjem itd.
Više od dvije trećine roditelja smatra da djeci treba kupovati slastice kada to traže, jer “u njihovoj dobi to nije loše”. Da prehrana mora biti zdrava i uravnotežena u praksi smatra ni tridesetak posto roditelja, ali i taj postotak opada kako djeca rastu. Televizor nije više punkt obiteljskog okupljanja. Dok su prije roditelji i djeca dijelili vrijeme pred televizorom, pa bi stariji mogli barem preko oka kontrolirati što gledaju mali u dnevnom boravku, danas se dobra trećina španjolske djece izborila da ima televizor u svojoj sobi.
Možda i zato što roditelji tako štite uši od glazbe koju klinci slušaju (ali može biti i gore: moje kćeri nisu htjele televizor u svojoj sobi, pa su tako okupirale i dnevni boravak). Na temelju svog istraživanja Petra María Pérez smatra da “djeca gospodare odraslima.” Ona smatra da je pogubno priviknuti djecu na to da imaju pravo na sve i to odmah, jer da se tako ne odgaja odgovoran građanin. ( Inoslav Bešker)