Ljetno je poslijepodne, na Velebitu nema žege, tek ugodnih 26 stupnjeva. Njih trojica, zagrebačka djeca, dva osmogodišnjaka i devetogodišnjak raščupane kose, očiju skrivenih šiltericama, stoje uz planinsku stazu i vijećaju. Dječaci se pitaju je li to pred njima stado ovaca ili - koza. "Ovce, dečki. Ovce!", dobaci im Zdenko Popović. Pedeset i tri godine radi s djecom, u izviđačima. U kampu na Velebitu voditelj je programa koji uz njega provode dvojica učenika četvrtog razreda osječke matematičke gimnazije, Marko Husar i Ivor Balog.
- Ne čudi to mene, ovcu i kozu danas u Zagrebu vidiš možda u ZOO-u, a ako ne ideš tamo, a na TV-u ne gledaš dokumentarce, već igraš videoigrice, jasno da su ti ovca i koza slične - mirno će Popović.
Dječji kamp na Velebitu pokrenuo je ove godine, kao pilot projekt, Luka Žuženić, Zagrepčanin koji s roditeljima dobar dio godine živi na Baškim Oštarijama gdje od 2004. vode Kamp "Velebit".
- Ovdje odnedavno imamo sportsko-izviđački kamp za djecu. Program traje po tjedan dana. Izviđači imaju puno svojih 'rituala' koje mi ne radimo, jer je prekratko vrijeme da bi se djeca isuviše uvodila u izviđačku filozofiju. Idemo na to da od izviđača ovdje nauče razne vještine, uzmu ponajbolje i da se dobro osjećaju u prirodi. Pojednostavljeno govoreći, ovdje se radi mali tečaj preživljavanja u prirodi - govori Žuženić dok mu Popović donosi vrećicu u kojoj su skupljeni mobiteli polaznika. Za trajanja kampa dobiju ih pola sata dnevno. Toliko da se mogu javiti roditeljima.
- Kamp je mješavina sporta i izviđača, jer ljetni su praznici, ovdje su došli na odmor, nisu ovdje da bi slušali dugačka predavanja, jako im treba sport, trčanje, gibanje … - dodaje dalje.
Među djecom ima Zagrepčana, Karlovčana, Slavonaca, Istrijana, nekoliko ih je iz Karlobaga, primorskog mjesta s druge strane Velebita.
- Iznenadio me interes roditelja s obale. Mislim da će i ljudi s mora biti dosta zainteresirani za ovaj program, jer oni s kontinenta, ako djeci mogu platiti neki kamp, većinom gledaju da ih pošalju na more - razmišlja Žuženić.
"Vjeverice", vikne izviđač Marko Husar, izvrstan osječki gimnazijalac koji se u životu priželjkuje baviti kvantnom fizikom. Na njegovo "Vjeverice!" desetak djece, patrola zvana Vjeverice, odgovara pokličem: "Živ! Živ!".
Dvije su izviđačke patrole, Ivor Balog vodi Vukove, kad vikne "Jedan, dva, tri vukovi!" uglas mu vraćaju "Auu!", zavijajući kao - vukovi. Imena su izabrali sami, prvi dan.
Kad god da se okupljaju ili razilaze, svaka patrola izvikuje svoj poklič. Treći je dan kampa, a pokliči, čitam po licima, još uvijek mnoge zabavljaju i nasmijavaju.
Kasnije, za dana, bura povija stabla mladih breza, zastavica vjetrokaz kao zmija pleše na vjetru, u kampu podno Filipova kuka.
Marko pokazuje kako od šatorskog krila i dva štapa napraviti nosila. Maleni Vigo pada na travu, hini da je povrijeđen, izviđačkim maramama imobiliziraju mu potkoljenicu pa ga, čas poslije djeca iz kampa, Elena i Luka, junački nose.
Na brdu, ispred dvije drvene kućice, Ivor i nekoliko dječaka na velebitskoj crvenici kamenjem crtaju izviđačke putne znakove. Tin vrhom tenisice u prašini riše: "Idi oprezno dalje!". Nikola mu dobaci kamen: "Drži! Ovaj ti je baš dobar!".
Popović je s djecom počeo raditi još kao mlad izviđač, ima desetljeća iskustva.
- Ovi mali ljudi razlikuju se od generacije do generacije, kamoli da nema razlika među današnjom djecom i djecom s kojom sam radio prije deset, dvadeset, trideset godina. Ponekad ih uspoređujem s - mobitelima. Od jedne do druge generacije, u samo godinu dana, mobitele učine dodatno sofisticiranima. Tako je i s djecom.
Velika su tehnička i razna druga znanja koja imaju današnja djeca, ali dolaze bez nekih osnovnih, životnih. Recimo, imamo jedanaestogodišnjaka koji ne zna zavezati vezice na cipelama, jer do jučer je sve tenisice nosio na čičak, pa po kampu jurca razvezanih vezica, niti mu je volja naučiti vezati ih, niti mu se dade makar ugurati ih u cipele. Kad vide pauka, čak i mrava, osjećaju strah.
Pitaju što će biti ako nas noću dođe napasti medvjed. Neki dan su se pred kišu javljale žabe, ostali su zbunjeni, što se to tamo dere pitaju, kažem - žabe. Jasno, zanimalo ih je što rade te žabe. Kažem da najavljuju kišu. Onda su htjeli čuti kako to žabe najavljuju kišu, kakve su žabe prognostičarke - slaže po travi rekvizite za poslijepodnevne aktivnosti pa nastavi:
"Način života je postao silno brz. Današnju je djecu teško zainteresirati za stvari koje nisu vezane uz tehnologiju. Koncentracija im je vrlo kratka, zato i većina informacija koje im dajemo moraju biti kratke, ne vole puno objašnjavanja, što zna biti i problem. Jer ta kratkoća koncentracije nekad ne dozvoljava da mu objasniš stvar pomno, no kad krenu raditi aktivnost, vježbu, učiti novu vještinu, pa vide da rade pogrešno, onda kreće frustracija… Kompetitivni su. Vole natjecanja, to ih motivira i u takvim situacijama su snalažljivi, tad će se više potruditi, dati sve od sebe".
Općenito, kaže, za izviđače je danas puno manji interes.
- Djeci se sad nudi puno raznih aktivnosti, sport, radionice, videoigrice, razna tehnika, sve ih to privlači, a život u prirodi i ono što u prirodi mogu naučiti za život čini im se staromodnim, usporenim.
Na velebitskom kampu, među ostalim, pokazat će im desetak načina orijentacije u prirodi.
Marko Vjevericama objašnjava kako sjever odrediti pomoću mahovine, govori im da su krošnje drveća na sjevernoj strani gušće, a na jugu listovi obično žućkastiji - mravi ulaz u mravinjak rade s juga, jer treba im izložen suncu, topao.
I vatra se dade zapaliti na razne načine, pokazuje Ivor Vukovima trljajući drvo o drvo, na posebnoj spravi na kojoj su magneziji i čelik povezani vrpcom. Traje to dugo, tvrdoglavo repetitivno tare drvo o drvo sve dok se ne užari i iskra ne skoči na komad lima ispod pa konačno krene vatra…
Kasnije, dok djeca za slobodnog vremena jurcaju livadom što se stere duž kampa, sve do obližnje šume, Popović nam pripovijeda: "Vremena su se promijenila, a izviđači se nisu promijenili - jest da se sad i mi pomalo prilagođavamo. Primjerice, orijentaciju učimo raditi i s GPS-om, ne samo mahovinom i sjevernjačkom, ne samo prirodom. U prošloj grupi medicinska sestra je s djecom radila imobilizaciju pomoću izviđačke marame, ali danas, jasno, imate i udlage".
Ovdje se, na 920 metara nadmorske visine, spava u drvenim kućicama nalik na one iz "Gospodara prstenova".
Po kampu su napravljeni drveni bungalovi zatrpani zemljom. Za ljetnih vrućina danju je u njima osvježavajuća hladovina, a noću su topli, taman za spavanje na Velebitu. Krovovi kućica ukopanih u zemlju prekriveni su travom, pa su crobbit nastambe, kako ih ovdje zovu, odlično uklopljene u tu zelenu livadu. Napravljene su tako da zapravo ne smanjuju zelenu površinu.
Predvečer, nakon što su pojeli večeru, a prije no što će sjesti i pripovijedati oko logorske vatre, na zvižduk zviždaljke djeca se okupe blizu šume, pored totema inspiriranog staroslavenskom mitologijom. Doduše, totem služi tek kao zgodno mjesto, djeci se ovdje o Perunu, Mokoši i Velesu ne pripovijeda, makar je kamp pun detalja vezanih uz staroslavensku mitologiju.
Ushićenje izaziva zipline. To mnogi čekaju. Baš kao i penjanje na drveće pomoću užadi.
Marita Žuženić, umirovljena profesorica klavira, poslijepodnevima djecu obraduje kolačima.
Dok tako jurcaju livadom, zaustave se popiti voćni shake i uzeti krišku. "Jučer su bili neki zdravi s bananama, u ovima danas ima više čokolade", zadovoljno se gurkaju oko tacne dva dječaka.
Makar nije dio programa kampa, profesorica Žuženić, nakon što je otkrila da djevojčica iz Pazina pohađa glazbenu školu, sve poziva kod sebe, u kuću. Nataša za koncertnim klavirom, u sobi kroz čije velike prozore puca pogled na stijene Velebita, svira kratak stavak Mozartove suite. Za to vrijeme na vanjskom dovratku kuće stoji puh. Tu je od jutros, ne žuri mu se sakriti pogledima. I sve dok su relativno tihi, mogu ga dugo promatrati, bez da ga uplaše.
