Dobar umjetnik kopira, a veliki krade, rekao je svojevremeno španjolski slikar Pablo Picasso, vjerojatno kako bi svim svojim kolegama – što suvremenicima, što onima koji se još nisu ni rodili – pomogao da se oslobode tereta originalnosti koji ih je očito sputavao, ali i da namigne onima koji su to već shvatili. Jedan je od potonjih, očito, bio i on sam. Naime, spomenuti je citat zapravo parafraza izjave ruskog kompozitora Igora Stravinskog, koji ju je pak vjerojatno maznuo iz duše misli američkoga pjesnika Thomasa Stearnsa Eliota.
S obzirom na to da videoigre još uvijek umjetnički sazrijevaju, na njima trenutno radi više dobrih nego velikih umjetnika. Tomu je tako zbog nemalog novca koji se na njima može zaraditi, ali i činjenice da je riječ o branši u koju uglavnom ulaze veliki entuzijasti koji žele oponašati igre u kojima privatno uživaju. Čim su studio za razvoj videoigara Round8 i izdavač Neowiz Games krajem kolovoza 2022. svijetu pokazali svoju novu igru “Lies of P”, čiju režiju potpisuje Choi Ji-Won, gejming zajednica odmah je primijetila da njihova igra neodoljivo podsjeća na “Bloodborne” obljubljenog japanskog virtuoza Hidetake Miyazakija.
Nakon što sam nedavno zaigrao demo-verziju igre koja je inspirirana romanom “Pinokijeve pustolovine” Carla Collodija, bez mnogo oklijevanja mogu reći da se radi o djelu tek dobrih, a ne velikih umjetnika. Iako nedvojbeno jezoviti, prostori koje igrač istražuje suviše su sivi i mračni te u konačnici zaboravljivi. Neprijatelji s kojima se glavni lik susreće dolaze u dvije varijante – potpuni slabići i nemilosrdni borci koji ne opraštaju ni najmanju pogrešku. Velika razlika u potentnosti neprijatelja ne proizvodi napetost, nego frustraciju, a taj dojam pojačavaju suviše krute animacije glavnog lika jer igrača sputavaju i ne dopuštaju mu da se bori kako bi možda htio.