Videoigra “Journey” redatelja Jenove Chena iz 2012. najčešće se spominje kada se osobama koje ne igraju igre želi pokazati da postoje naslovi koji se ne svode na nasilje ili koji nisu simulacije sportova. Iako je “Journey” uistinu dobar uvod u videoigre, poglavito zato što od igrača ne traži brze reflekse i ne sadrži kompleksne mehanike, Chenova igra počiva na postulatima koje dizajneri kompleksnijih igara često zaboravljaju ili skrivaju iza neprobojnih narativa i pljačkaškog dizajna koji za cilj ima igraču uzeti što više novca, a da on to ne primijeti. Tu prvenstveno mislim na prostorno pripovijedanje i omogućavanje igraču da se izrazi kroz pokret.
”Journey” je minimalistička pustolovna igra u kojoj igrač kontrolira tajanstvenu bezimenu figuru u odori nalik burki, a mora se popeti na vrh jedne planine u pustinji iz koje emanira svjetlost. Igrač u igri isprva može samo hodati, no kasnije dobije mogućnost skakanja. Ako skupi dovoljno hijeroglifa koji su razasuti po toj pustinji, tada može skakati dalje i više. Na putu do vrha planine, igrač mora riješiti nekoliko prilično jednostavnih prostornih zagonetki, a ako mu je uređaj na kojem igru igra spojen na internet, postoji mogućnost da će putem susresti druge igrače koji se također penju na tu planinu. Međutim, on s tim igračima ne može komunicirati, nego se samo može nadati da znaju što rade te da će mu zaista pomoći.
Kad se igrač počne približavati planini, postane mu jasno da se ispod pijeska po kojem hoda, skače i klizi nalaze njegovi preci koji su se također pokušali popeti na planinu i gradovi u kojima su živjeli. Glazba vrlo brzo postane melankolična, a igračev zadatak svojevrsno hodočašće. Ne mogu vam reći kako sam se osjećao dok sam igrao “Journey” jer još razmišljam o onome što sam doživio. Mogu sam reći da ću se rado ponovno popeti na tu planinu kako bih pokušao o sebi otkriti nešto novo. Malo je igara koje nude transformativno iskustvo poput ovoga.