Nakon više od 25 godina staža u gaming zajednici, tisuća i tisuća sati igranja, ni sam ne znam koliko zamaha mačem, ispaljenih metaka te spašenih svjetova postao sam - prosječni gamer. Kako je to moguće? Nisam li dosad trebao postati najbolji u povijesti? Jesam li upravo srušio tezu Malcolma Gladwella da je deset tisuća sati vježbanja dovoljno da se postane svjetska klasa u bilo čemu? Odgovori na ta pitanja su: moguće je, nisam i nisam. Dopustite da objasnim.
Zakoračivši u srednje tridesete (punim 36 u listopadu), postao sam, prema većini statističkih podataka, prosječan igrač videoigara, odnosno onaj kojega se spominje kada se želi ukazati da videoigre nisu samo prolazni trend, eskapistička zabava i uludo utrošeno slobodno vrijeme. Dok sam kao dječarac, tinejdžer i student ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....