Glazba je u život Gustava Santaolalle, 69-godišnjeg argentinskog kompozitora iz El Palomara, ušla već u ranom djetinjstvu. Njegovi su je roditelji voljeli slušati i redovito su kupovali ploče, međutim nisu svirali nijedan instrument. Santaolalla je jednom za NPR rekao da misli da je njegova majka oduvijek htjela svirati gitaru te da je tu svoju želju nekako projicirala na njega.
Gitaru je u ruke uzeo s pet godina, no za razliku od velike većine onih koji u jednom trenutku posegnu za nekim instrumentom, Santaolalla nikada nije upisao glazbenu školu ili tečaj, već je samo počeo svirati. To je bila njegova škola. Umjesto papira i nota, on je znanje crpio preko prstiju kojima je prebirao po žicama i ušiju kojima je slušao što je stvarao.
Prve pjesme napisao je sa svojih 10 godina, a u grupama je počeo svirati s 12. Glazbom se Santaolalla profesionalno počeo baviti 1967. godine, kada je kao 16-godišnjak s Arom Tokatliánom i Guillermom Bodarampéom osnovao rock grupu Arco Iris (“duga”). Arco Iris počinje kao uglavnom akustični rock bend, no u njihovoj se glazbi vrlo brzo počinju primjećivati folk utjecaji. Istoimeni debitantski album Arco Iris izdao je 1969. godine, a nakon njega su uslijedile kompilacije i albumi “Blues de Dana” (1970.), “Sudamérica o el Regreso à la Aurora” (1972.) i “Agitor Lucens V” (1974.). Santaolalla grupu napušta 1975. godine te s pijanistom Alejandrom Lernerom osniva bend Soluna. Soluna je, nažalost, kratko trajala te izdala samo jedan album - “Energía Natural” 1977. godine.
Godine koje je Santaolalla proveo u grupama Arco Iris i Soluna obilježila je politička nestabilnost u Argentini, koja je kulminirala Prljavim ratom (“Guerra sucia”), periodom koji je formalno trajao od 1976. do 1983. godine i tijekom kojeg je Antikomunistički savez Argentine - udruženje vojske, policije i odreda smrti - proganjao političke disidente i bilo koga za koga se vjerovalo da je bio povezan sa socijalizmom, sljedbenicima ideja i politika argentinskog predsjednika Juana Peróna te ljevičarskom gerilskom skupinom Montoneros.
“To je vrijeme bilo dosta mračno. Znao sam završiti u zatvoru po jedan, dva dana, a sve zato što sam imao dugačku kosu i bavio se glazbom. Ne zbog bilo čega drugoga. Antikomunistički savez Argentine tada je bio zatvorio i filmsku školu jer se vjerojatno mislilo da se tamo okupljaju revolucionari”, rekao je Santaolalla u razgovoru za Jutarnji list.
Procjenjuje se da je tijekom tog razdoblja uz upotrebu sredstava prisile nestalo do 30 tisuća ljudi. Nestanci većine tih osoba nisu bili prijavljeni budući da su bili rezultat državnog terorizma. Mnogi odgovorni za te zločine služe zatvorske kazne za zločine protiv čovječnosti i genocid.
Proboj u Hollywood
Diktaturom i terorizmom devastiranu Argentinu Santaolalla napušta 1978. nakon snimanja albuma “Energía Natural” te odlazi u Los Angeles, gdje nastavlja glazbenu karijeru. Tijekom svojih prvih 20 godina u SAD-u snimio je tri solo albuma - “Santaolalla” (1981.), “Gas” (1995.) i “Ronroco” (1998.). Premda je glazba koju je radio u Americi više naginjala rock ‘n’ rollu, Santaolalla je i dalje značajan prostor davao instrumentima iz Južne Amerike, poglavito ronroku, podvrsti čaranga, andskog žičanog instrumenta iz obitelji lutnji.
Dvije skladbe s albuma “Ronroco” pokazale su se ključnima za Santaolallin probitak u svijet komponiranja za film. Prva je “Pampa”, koja se pojavila u šestoj epizodi prve sezone HBO-ove televizijske serije “Obitelj Soprano”, emitiranoj 14. veljače 1999. godine, a druga je “Iguazu”, koju je američki redatelj Michael Mann uvrstio u svoj film “Probuđena savjest” (“The Insider”), a koji je u američka kina stigao 5. studenoga 1999. godine.
“Film je uvijek bio u mom srcu”, kaže Santaolalla te dodaje da ga je čak htio i studirati dok je još kao tinejdžer u Argentini započinjao svoju glazbenu karijeru. “Od samih su mi početaka govorili da je moja glazba jako vizualna. Zato mi se prijelaz na film činio prirodan. Bio sam zainteresiran za pjesme, ali zanimala me i instrumentalna glazba. Prvi album koji sam snimio (s Arco Irisom), a koji ove godine slavi 50. rođendan, zapravo je tlocrt mog glazbenog izričaja i mojih preokupacija, što skladateljskih, što produkcijskih. Sve što je došlo kasnije počiva na tim temeljima. Na film sam stoga prešao intuitivno, nije tu bilo nikakve strategije.”
I zaista, poslušate li danas taj album Arco Irisa, možete čuti početke onoga što je Santaolalla kasnije radio. “Arco Iris” možda zvuči malo luksuznije i više naginje jazzu, no skladbe poput “Coral”, “Luli” i “Canción de Cuna para el Niño Astronauta” daju naslutiti da će se Santaolalla u daljnjem radu fokusirati na akustične žičane instrumente.
Da je “Iguazu” za mnoge u Hollywoodu bio svojevrsni “a-ha” moment svjedoči činjenica da se ta skladba koristila, između ostalih, u filmovima “Collateral” (2004.) Michaela Manna, “Babel” Alejandra Gonzáleza Iñárritua (2006.) i “Savages” (2012.) Olivera Stonea te televizijskim serijama “24” (2001.), “Deadwood” (2004.) i “Friday Night Lights” (2007.).
Dvostruki Oskarovac
Uspjeh pjesme “Iguazu” i albuma “Ronroco” Santaolalla je pretočio u kompozitorske gaže na Iñárrituovim filmovima “Pasja ljubav” (2000.) i “21 gram” (2003.) te u filmu “Dnevnik s motocikla” iz 2004. godine brazilskog redatelja Waltera Sallesa. Osim originalne glazbe koju je Santaolalla snimio za te filmove, oba su redatelja u njima koristila i skladbe s “Ronroca”. Iñárritu je u “Pasjoj ljubavi” upotrijebio pjesmu “Atacama”, a Salles u “Dnevnicima” pjesme “Jardín” i “De Ushuaia a La Quiaca”. Santaolalla je za rad na filmu “Dnevnici s motocikla” nagrađen BAFTA-om, nagradom Britanske filmske akademije.
Novi zvuk koji je Santaolalla donio u Hollywood svidio se tajvanskom redatelju Angu Leeju i on ga je angažirao da napravi glazbu za njegov film “Planina Brokeback” o zabranjenoj, tajnoj ljubavi dvojice kauboja koje maestralno igraju pokojni Heath Ledger i Jake Gyllenhaal. Santaolalla je za “Planinu” komponirao i glazbu i pjesme te je na 78. dodjeli Oscara trijumfirao u kategoriji najbolje filmske glazbe. Iste je godine na dodjeli nagrade Zlatni globus nagrađen za pjesmu “A Love That Will Never Grow Old” iz filma “Planina Brokeback”. Santaolalla je za tu pjesmu napisao glazbu, dok se za riječi pobrinuo tekstopisac Bernie Taupin, dugogodišnji suradnik britanskog pjevača Eltona Johna.
Nakon uspjeha “Planine Brokeback”, Santaolalla je ponovno surađivao s Iñárrituom na filmu “Babel”, za koji je radio i nove kompozicije, te nadogradio svoju poznatu pjesmu “Iguazu”. Santaolalla je za svoj rad na “Babelu” nagrađen Oscarom za najbolju filmsku glazbu te je tako postao osmi, ujedno i posljednji kompozitor koji je tu nagradu osvojio godinu za godinom. Uz Oscara, argentinski je kompozitor za svoju glazbu u “Babelu” dobio i BAFTA-u.
Novi izazov - videoigre
Santaolalla je nakon spomenutih uspjeha nastavio raditi na solo albumima te glazbi za filmove i televiziju, međutim krajičkom je oka škicao prilike da se okuša u komponiranju za jedini medij u kojem do tada nije radio - videoigrama.
“S obzirom na to da sam bio zainteresiran za sve vrste glazbe, i još uvijek jesam, znao sam da želim raditi glazbu za videoigre jer ih držim fantastičnim medijem”, kaže Santaolalla, ali spremno priznaje da on sam ne igra i da je “loš” igrač. S igrama se pobliže upoznao dok je gledao svog sina Dona Juana Nahuela kako igra videoigre. “Volim gledati druge kako igraju. Uživam gledati kako rješavaju zagonetke i bore se s negativcima. Sina sam gledao kako igra i tada mi je postalo jasno da se s igrama može napraviti nešto posebno”, dodaje.
Priliku da sklada za videoigre Santaolalla je dobio negdje nakon 2009. godine, kada su mu pristupili vodeći ljudi studija za razvoj videoigara Naughty Dog i pitali ga bi li napravio glazbu za njihovu novu igru “The Last of Us”. “Više su mi puta prilazili da radim glazbu za videoigre, no nisam uspio pronaći igru koju sam osjetio u svome biću. Mislio sam, ako itko ikad napravi igru s kojom će se igrači uspjeti povezati emotivno, to će promijeniti sve. Mislim da se to dogodilo s “The Last of Us”. Po meni, postoji prije i poslije “The Last of Us”.
Kao što je lako prešao s rocka i jazza na komponiranje, Santaolalla se jako dobro snašao u radu na videoigrama. Kaže da je to zato što mu je dopušteno da radi slično kao i na filmu, odnosno da glazbu napravi prije nego što je film, odnosno u ovom slučaju videoigra gotova.
“Veći sam dio glazbe napravio prije nego što je igra uopće bila gotova, što se mora budući da je igra tek pred kraj razvoja, da tako kažem, gotova. Na igrama rade stotine ljudi i ne biste mogli pričekati da oni završe da napravite glazbu. To suradnju čini puno više umjetničkom. Barem je meni tako bilo. Poštujem sve koji rade drukčije, ali meni se ovaj način rada svidio. Koredatelj igre Neil Druckmann rekao mi je da je napisao neke nove scene jer ga je glazba koju sam napisao inspirirala”, pojašnjava.
Santaolalla objašnjava da mu je zbog načina na koji radi, na koji voli raditi, bitno kakve će informacije o priči dobiti ne bi li se bolje mogao povezati s emocijom koja leži u njezinoj srži. “Ne moram ja čuti puno stvari o priči. Bitno je da mi se daju osnovne informacije. Kvaliteta informacija dolazi prije kvantitete. Važna je informacija koja ima težinu”, dodaje. “No, na kraju dana, riječ je o pričanju priča. Moj je posao da kao kompozitor pružim podršku emotivnoj srži priče. Moram se povezati s likovima, s pričom, moram vidjeti koji dio pjesme koju radim vibrira s nečim konkretnim što će me odvesti do nekog instrumenta pomoću kojeg ću nešto napraviti”, nastavlja.
“Da sam mađioničar, rekao bih vam da vam ne mogu objasniti trik koji izvodim. Komponiranje, međutim, nije trik. Teško mi je objasniti proces jer ni sam ne znam kako dođem do glazbe koju napišem. Kao da slikara pitate zašto je negdje stavio žutu boju. On će vjerojatno reći da ne zna, već da je osjetio da tamo mora staviti žutu. Dogodi se poveznica i ja se izgubim i povežem se s nečim drugim i to nešto drugo pokaže mi put. Postanem poput radiostanice. Mislim da se moja glazba zbog toga odlikuje emotivnošću i da se ljudi zato s njome mogu povezati.”
Kao najveću razliku između komponiranja za film i videoigre Santaolalla navodi nužnost da se za videoigre napravi puno više glazbe jer su znatno dulje od filmova. Uzme li se u obzir da prosječni film traje između 90 i 120 minuta, više od 20 sati koje igrač provede uz “The Last of Us” djeluju kao prava vječnost. “Trajanje pojedinog glazbenog broja određujem po osjećaju, no zna se dogoditi da zato neku skladbu moram produžiti ili skratiti pa to i napravim”, otkriva.
Plodnu suradnju sa studijem Naughty Dog Santaolalla je nastavio na “The Last of Us Part II”, nastavku igre “The Last of Us”. Princip rada ostao je isti, a kompozitor kaže da ga je igra oduševila.
“To što je redatelj i koscenarist igre Neil Druckmann napravio stvarno je čudesno. Progovorio je o nekim teškim temama, o dubokim stvarima. Prvo ide jedna osveta pa potom dođe do druge, koja je povezana s tom prvom. Vi u igri igrate različite uloge, traži se od vas da situaciju sagledate iz perspektive drugog, što je kompleksno. To je zapravo duboko filozofsko pitanje. Sjećam se kad je moj sin igrao i kad je stigao do dijela u kojem mora igrati s Abby. Usput sam mu dobacio: ‘Dotle si došao’, a on mi je odgovorio: ‘Mrzim je’. Rekao sam mu da pričeka malo, da ne sudi tako olako. Kako je nastavio igrati, Abby ga je osvojila. Kod nje je uočio stvari koje je on radio u prvoj igri”, rekao je.
Eksperiment
Željan eksperimentiranja, Santaolalla je u “The Last of Us Part II” htio isprobati novi instrument - bendžo. “Kad sam dobio ideju da koristim bendžo, bio sam skeptičan da će mi reći da ne smijem, da je preočit. Ja sam, međutim, htio napraviti nešto drukčije s bendžom”, kaže kompozitor. Kada je to predložio Druckmannu, on mu je rekao ima potpunu kreativnu slobodu. “Nisu me usmjeravali i tjerali da radim ovo ili ono. Nije bilo ničega što nisam smio raditi”, pojašnjava.
Bendžo je Santaolallu fascinirao i prije nego što se pojavila prilika da ga koristi u “The Last of Us Part II”. “Instrument je toliko povezan s americanom i američkom kulturom. Njegov me zvuk fascinirao. To je instrument koji sadržava odjek (eng. reverb). Ne znam je li to zbog materijala od kojih je izrađen, od kože, ali ima tu kvalitetu koja je jako specifična. Kad sam im to rekao, već sam im bio pokazao neke skladbe koje sam napravio po svom, onako kako sam osjetio priču, i svidjele su im se. Zahvalan sam što su mi dopustili da radim što želim.”
Drukčiji način sviranja poznatih instrumenata i upotreba manje poznatih poput ronroka Santaolalla drži utjecajem podneblja iz kojeg dolazi. To je, kaže, dio njegova identiteta.
“Oduvijek me zanimao koncept identiteta i način na koji on prožima sve što radite, što jeste, odakle dolazite. Zato sam povezan s ronrokom, instrumentom koji potječe iz sjeverne Argentine, Bolivije i Perua. No, ja ga koristim drukčije, ne sviram ga na isti način kao i onaj koji svira charango i glazbu iz andske regije. Ja ga sviram na svoj način. No, on dolazi od tamo i sadrži taj zvuk”, kaže Santaolalla. “Bendžu sam pristupio na isti način na koji sam pristupio gitari i ronroku, odnosno svirao sam ga po svom.”
Sviranje nekog instrumenta “na svoj način” Argentinac je nekoliko godina nakon izlaska filma “Babel” u razgovoru za NPR najbolje objasnio na primjeru uda, arapskog trzalačkog instrumenta koji je koristio na upravo na “Babelu”. “Oduvijek sam htio svirati ud, odnosno oduvijek sam htio imati ud i ‘Babel’ mi je dao savršeni izgovor da si ga nabavim. Većinu glazbe za taj film napisao sam na njemu, a nikad ga nisam naučio svirati. Svirao sam ga za potrebe filma, ali poslije nisam”, rekao je Santaolalla i dodao: “Ja jesam počeo s gitarom, međutim sviram puno stvari, uključujući i instrumente koje ne znam svirati, a to me veseli.”
Santaolalla kaže da se u njegovoj glazbi mogu čuti i drugi zvukovi iz regije. “Na moje sviranje gitare utjecali su argentinski kompozitori Eduardo Falú i Atahualpa Yupanqui. Njih dvojicu čujem u glazbi ‘Planine Brokeback’. To nitko ne čuje osim mene, ali ja znam da su tamo. Upotreba prostora i tišine. Imam i utjecaje s juga, juga planete jel’, blizu Patagonije, blizu ‘kraja svijeta’. To podneblje ima određenu vibru i mi koji smo otamo unosimo tu vibru u svoj rad. Ako pogledate glavnu temu za ‘The Last of Us’, ona je napisana na ronroku, i to u ritmu 6/8 koji dolazi iz Latinske Amerike i Afrike. To nije američki ritam. No, danas je univerzalna stvar. Danas takav ritam ne zvuči latinoamerički ili afrički, nego univerzalno. Barem se nadam da je tako”, pojašnjava. “No, znam da je moj identitet u glazbi. Gitara i ronroko moja su baza, ‘majka’ svega što radim.”