Osim standardnih evolutivnih nadogradnji kakve proizvođači prijenosnih računala rade svakih nekoliko mjeseci, Apple je za novu generaciju svoje flagship linije prijenosnika MacBook Pro naprosto morao promijeniti komponentu zbog koje su ih kupci bjesomučno pljuvali već godinama. Riječ je, naravno, o tipkovnici.
Naime, Apple je 2015. godine na svoje prijenosnike počeo postavljati takozvanu “butterfly” tipkovnicu. Osim što je omogućila da računala budu tanja, ta tipkovnica nije donijela praktički ništa dobro - naprotiv, bila je katastrofalna. Bila je bučna, teška za privikavanje i konstruirana tako da su mrvice, voda i svakojaka prljavština bez problema ulazili ispod nje.
Stoga je za generaciju 2020. Apple odlučio vratiti staru i pouzdanu “scissor” tipkovnicu, ali u značajno poboljšanoj izvedbi. Ono što mogu zaključiti u kratkom vremenu koje sam proveo testirajući novi MacBook Pro jest da je riječ o trenutno vjerojatno najboljoj tipkovnici na tržištu, barem od onih brojnih koje sam imao priliku isprobati.
Podsjeća na one posljednje tastature koje je Apple koristio prije gafa s “butterflyjem”, ali su tipke nešto veće površine od tih, a opet manje od "butterfly" verzije, i imaju kraći hod. Nisu više zbijene jedna do druge kao dosad. Put tipke je baš kakav treba biti, a zvuk više nije onako iritantan, nema više onog dojma kao da netko pucketa iz dječjeg kalašnjikova dok slušate kako tipka po Macu. Touchpad nije doživio nikakve značajne promjene, što znači da je i dalje izvanredan.
Druga velika promjena u konceptu jest što već osnovni model MacBooka Pro dolazi s “touchbarom” - OLED trakom umjesto funkcijskih tipki koja se prilagođava ovisno o aplikaciji koja se trenutno koristi. I dalje ne znam što bih mislio o tome, još uvijek mi se čini da je više “gimmick” nego korisna inovacija, nešto kao sirotinjska verzija ekrana osjetljivog na dodir.
Onako kako ja radim na Macu - touchbar mi naprosto ne treba. Ergonomski ne odgovara mom načinu rada, jer na svom Macu iz 2015. držim lijevu ruku na točno određen način tako da cijelo vrijeme na dohvat ruke imam sve kratice koje se nalaze na funkcijskim tipkama, a koje su na Mac OS-u apsolutni spas i značajno ubrzavaju rad. Naravno, “touchbar” se može prilagoditi tako da i dalje imate funkcijske tipke, ali pošto je riječ o virtualnim tipkama, neprestano mi se događalo da ih neželjeno aktiviram.
U pojedinim aplikacijama je, s druge strane, “touchbar” doista odlična stvar, jer se mogu neki procesi mogu ubrzati, drugi rafinirati, ali većinu vremena je zapravo potpuno suvišan, pošto sve što radi “touchbar” već postoji negdje drugdje. Ukratko, bilo bi mi draže da je cijena niža, a da nema “touchbara”. Ono što mi jest drago je da postoji “touch ID”, logiranje u računalo pomoću otiska prsta, a moguće je namjestiti da se na taj način i plaćaju stvari u online kupnji. Radi superbrzo i pouzdano.
Konstrukcija cijelog kompa je, jasno, tenkovska. Svatko tko je bar jednom koristio neki Appleov laptop znat će da nigdje ništa ne skviči niti propada, unibody aluminijska konstrukcija je ne samo visokokvalitetna, nego i stravično lijepa u svojoj jednostavnosti. Od periferije su tu i dalje samo dva USB-C priključka kroz koje ide apsolutno sve, dakle adapteri su nužnost. Ako se nadate da ćete neki dobiti u kutiji besplatno, tražite dalje.
13-inčni Retina ekran nije doživio neke velike promjene u odnosu na prethodnu generaciju. Iako u svijetu Windowsa ima puno boljih ekrana - da ne govorimo koliko ih ima s puno tanjim bridovima oko zaslona - Macov displej je i dalje izvrstan. Reprodukcija boja je nenadmašna, svjetlina je sasvim dovoljna za rad i na suncu. Zvuk je i dalje senzacionalan, među najboljima na tržištu.
Appleova odluka da u osnovni model uvrsti procesor star dvije generacije - konkretno, Intelov Core i5 osme generacije - dok skuplji modeli imaju čipove 10. generacije je u najmanju ruku neobična, a ako ćemo biti sasvim iskreni - bezobrazna. Povući takav potez na dosta skupom računalu koje k tome nosi sufiks “Pro” je neozbiljno.
Okej, u principu je točno da je prosječni “profesionalac” današnjice netko tko ne treba raditi puno više toga od otvaranja elektroničku poštu, pisanja pokojeg spreadsheeta i rada na nekim lakšim aplikacijama pa je za takve korisnike osnovni model s 4-jezgrenim 1,4-gigahercnim procesorom i 8 GB RAM-a te 256 GB interne memorije sasvim adekvatan. Ne samo da je adekvatan - imat će ekstremno pouzdan, kvalitetan i vrlo, vrlo dugotrajan laptop s kojim će biti garantirano zadovoljan i koji će zadržati svoju vrijednost na sekundarnom tržištu.
Međutim, čim pokušate raditi na ičemu što je nešto zahtjevnije, poglavito grafički, gotovo je. Primjerice, u programu Da Vinci Resolve pokušao sam montirati video u Full HD rezoluciji (dakle, nisu bili čak ni 4K isječci) i već nakon pet ili šest importiranih videa MacBook Pro se počeo luđački zagrijavati i zamuckivati, Appleov “spinning wheel of death” neprestano je bio na ekranu i naprosto nije bilo moguće normalno raditi.
Jednako tako, bilo koja grafički iole zahtjevnija igra iz App Storea dovodila ga je do usijanja. Što se pak tiče baterije, laptop je izdržao oko 9 do 10 sati relativno intenzivnog rada. Punjenje baterije trajalo je nešto više od dva sata.
Zaključno, kao i kod svakog Appleovog proizvoda koji se prodaje u Hrvatskoj sve naposljetku puca na cijeni. Ovaj prijenosnik u SAD-u je relativno povoljan, ali u Hrvatskoj košta 12.779 kuna, što je puno previše za sve kompromise koji su učinjeni u konstrukciji računala.
Ako pak želite ovaj MacBook Pro ali sa skroz novim procesorom 10. generacije, onda ste već došli do iznosa od 18.599. Time se već polagano približavate teritoriju 16-inčnog MacBooka Pro, koji osim većeg ekrana donosi i pregršt drugih prednosti.