Zašto izdavači guraju igre kao usluge kad većina gejmera želi igrati sama?

Anketa tvrtke za istraživanje tržište Ampere provedena na 22 relevantna tržišta, u kojoj je sudjelovalo 34 tisuće gejmera, pokazala je da više od pola ispitanika, njih 56 posto, preferira igre koje igraju sami (singleplayer) od onih koje igraju s drugima (multiplayer). Tvrtka Ampere kaže da je privrženost gejmera prema singleplayer igrama, barem ona koju ona mjeri, porasla četiri posto u posljednje četiri godine. Većina muškaraca (55 posto) i većina žena (58 posto) više voli singleplayer igre. Većina gejmera starih između 16 i 24 godine (51 posto) radije igra multiplayer naslove, dok je većina onih starih između 25 i 34 godine (56 posto) naklonjena singleplayer igrama. Sjedinjene Američke Države, drugo najveće tržište u svijetu, ima najviše gejmera koji preferiraju singleplayer igre (64,5 posto), dok Kina, najveće tržište u svijetu, ima najmanje (46,8 posto).

Neki novinski portali posvećeni gejmingu i online forumi popratili su spomenuto istraživanje, ali nisu postavili ključno pitanje – na koje se igre mislilo kada se govorilo o “multiplayer” igrama. Iako su multiplayer igre stare maltene koliko i medij igara, tretiraju se kao novija pojava zbog toga što su neodvojive od interneta, koji je svoje današnje obrise počeo poprimati početkom 21. stoljeća. Zato bi se, kad se govori o multiplayer igrama, trebalo jasno istaknuti govori li se o igrama koje istovremeno igraju stotine tisuća, pa čak i milijuni igrača, kao što su “Fortnite” i “Call of Duty: Warzone”, ili, recimo, o igrama koje imaju multiplayer komponentu, ali koje zapravo nisu multiplayer igre, kao što je “Elden Ring”.

I dok se tim formalnim nedoumicama malo tko bavio, mnogi su trijumfalno uskliknuli da je istraživanje potvrda da bi izdavači i studiji za razvoj trebali prestati ili, u najmanju ruku, smanjiti količinu igara-kao-usluga koje prave ili planiraju napraviti. Naime, jedno je istraživanje iz 2023. pokazalo da 95 posto studija ili radi na takvim igrama ili da ih je dovršila i treba ih izdati. Igra-kao-usluga predstavlja posljednji krik komercijalne i profitima opsjednute mode u industriji videoigara. Ugrubo, riječ je o igrama koje se naprave jednom, a monetiziraju potencijalno unedogled, dodavanjem u njih raznog sadržaja. Igre su to koje igrače pretvaraju u svojevrsne ovisnike koji se boje da će nešto propustiti ako nisu dio zajednice. Sličnim se trikovima koriste društvene mreže. Obustave proizvodnje igara-kao-usluga zasigurno biti neće. Prihodi koje takve igre donose naprosto su preveliki. Međutim, istraživanja poput spomenutog tvrtke Ampere dokaz su da je gejming, poput filma, pronašao balans između hiperkomercijalnog i samo komercijalnog.