- Otišla sam jer u Hrvatskoj nisam mogla pronaći posao i jer mi se oduvijek sviđala Irska - rekla nam je na početku našeg razgovora Ivana Česnik (26) i dodala kako je tamo uspjela pronaći posao nakon samo nekoliko tjedana.
- Ircima nisu bitne škole i titule. Ako vide da znaš i želiš raditi, a imaš nekog iskustva, dobit ćeš posao bez problema. Sretna sam jer me dosad nitko nije omalovažavao zbog toga što sam stranac. Vole Hrvate i ne brinu toliko o tuđim privatnim životima - ispričala nam je Ivana i dodala kako je nakon dolaska u Irsku poslala 4 molbe za posao. Dvije su odbili, a na dvije je dobila potvrdan odgovor.
Iako tvrdi da joj je plaća još mala, odnosno premala za posao koji radi, zadovoljna je jer stalno napreduje pa sukladno tome raste i plaća. Nakon vrlo malo vremena promaknuta je na menadžersku poziciju kafića jedne od najpoznatijih franšiza kave Insomnia. Kaže kako je najvažnije imati dobar životopis koji treba biti uočljiv i jako dobro napisan jer se natječe s još par tisuća drugih životopisa.
- Moj tipičan radni dan započinje u 5:40 kad ustajem iz kreveta i spremam se za posao koji počinje u 7 sati - priča Ivana i kroz smijeh dodaje kako na posao, naravno, dolazi prva jer je poznato da Irci ne drže do točnosti pa im se kašnjenje na posao (ili bilo gdje drugdje) ne uzima za zlo.
- Kada dođem pred trgovinu, u redu čeka već 15-ak kupaca i to mi je poprilično stresno jer jako vole kavu i u ponudi imaju "milijun" različitih vrsta s još većim brojem dodataka - kaže Ivana i dodaje da dnevno radi između 8 i 10 sati, a punu pauzu od sat vremena, zbog velikih gužvi, rijetko stigne iskoristiti u komadu pa si je često rascjepka kroz dan.
- Nakon posla najčešće odmaram ili idem na kavu s društvom s posla, a često si priuštim i večeru u finom restoranu.
Nakon pola godine života u Irskoj intenzivno se druži s Ircima, upoznala je njihov mentalitet koji joj se posebno sviđa. Uvijek opušteni i hedonistički nastrojeni, kaže Ivana, podsjećaju je naše Dalmatince.
- Drže se krilatice lako ćemo, a sve što mogu odgodit će za sutra - priča nam Ivana i dodaje da uživa i živi punim plućima, kako u Hrvatskoj nikada ne bi mogla. U prilog tomu idu mjesečni prihodi i rashodi koji su u velikoj mjeri na strani običnih ljudi. Od mjesečne plaće koja je gotovo tri puta veća od hrvatske prosječne može se živjeti bez rata, kartica i kredita.
- Stanarina mi je 950 eura i dijelim je na pola s cimerom. Režije su oko 100 eura mjesečno (struja svaki drugi mjesec 60 eura, plin svaki mjesec 40 eura, internet 30 eura, a voda se plaća svakih 6 mjeseci) i njih također dijelim na pola. Troškovi prijevoza su oko 40 eura mjesečno, a cijene odjeće high street trgovina u kojima sam kupovala i u Hrvatskoj su znatno manje, a izbor puno veći - priča Ivana i dodaje kako joj na kraju mjeseca ostaje dovoljno novca da uštedi za putovanje ili primjerice - novi automobil.
- Irci nisu tako štedljivi i jedva čekaju petak kada će izaći van i potrošiti cijelu tjednu plaću, da u ponedjeljak neće imati niti za krafnu - rekla nam je i dodala kako je jako sretna i da se ne planira vraćati u Hrvatsku.
- Uvijek imam novaca i ne moram misliti hoću li imati za režije. U Irskoj možda radim više nego što bih radila u Hrvatskoj, ali barem znam za što radim. Ako mi se ovaj posao više ne bude sviđao, za mjesec dana naći ću drugi. Ne planiram voditi kafić cijeli život, ali je odlično iskustvo i crtica za CV - ispričala nam je i dodala kako joj posao nije bilo teško pronaći, no stan je sasvim druga priča. Bilo joj je potrebno nekoliko različitih referenci. Od potvrde da je zaposlena pa do preporuke bivšeg stanodavca. Jednostavno svatko mora dokazati da je "siguran" te odmah platiti dva mjeseca stanarine unaprijed.
- Izložena sam velikom stresu jer imam mnogo odgovornosti i sve sam morala naučiti sama, ali mi je lakše kad nakon četiri dana zaradim hrvatski minimalac. Stres prespavam, opustim se uz pivu, prošećem parkom, odem na plažu, pojedem kolač, priuštim si večeru, pričam s roditeljima putem Skypea i sutra počinje novi dan - optimistično zaključuje Ivana i za kraj dodaje:
- Ne razmišljam o tome hoću li imati za režije i stanarinu. Na kraju mjeseca ne moram zvati roditelje pa ih s grčem u želucu pitati da mi posude novac (a znam da nemaju). Sada pitam trebam li ja poslat novac njima.
