STRASTVENA KOLEKCIONARKA

Imam 3400 slikovnica! Moja mama tvrdi - one su me odgojile

Današnje su slikovnice, u odnosu na one iz sredine prošlog stoljeća, prilično škrte i ilustracijama i tekstom, smatra Tamara
 Goran Šebelić/CROPIX

Slikovnice me relaksiraju. Kad sam s njima, u nekom sam drugom svijetu. Svijetu djece, a to je tako lijepo - objasnila nam je svoju strast prema slikovnicama Tamara Teković, 36-godišnjakinja iz Rovinja, koja u svojoj zbirci, koju od djetinjstva nadopunjava, ima nevjerojatnih 3400 naslova: hrvatskih, stranih, iz razdoblja od kraja 19. stoljeća do današnjih dana.

Simpatična profesorica talijanskog jezika i književnosti, zaposlena u Udruzi za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Istarske županije (vodi i njihov rovinjski klub Meduza), s izuzetnim veseljem i dječjom radošću priča nam o svojim slikovnicama koje prikuplja od treće godine života. Te godine, 1977., za rođendan je dobila prvu slikovnicu, “365 zlatnih priča za laku noć”, i zaljubila se u svijet ilustracija i dobrih priča.

Nekada cjenjenije

- Za sve je kriv djed Predrag, koji mi je kupio i darovao tu prvu slikovnicu u mom životu. On je volio čitati i smatrao je da je slikovnica pravi dar. Od tada sam slikovnicama naprosto fascinirana, a mama mi je ionako znala govoriti da su me umjesto nje odgojile slikovnice - govori nam Tamara.

Od prve slikovnice nije se odvajala, fascinirale su je slike, a i priče koje su joj čitali djed, baka i roditelji ostale su joj duboko u sjećanju. Naravno da “365 zlatnih priča za laku noć” i danas zauzima posebno mjesto u njezinoj kolekciji, posloženoj na policama, za sada bez nekog posebnog reda, ali za nju pregledno tako da u svakom trenutku može izvući upravo onu koju traži. Naravno, sve su slikovnice popisane i nema šanse da će vam Tamara zaboraviti neku spomenuti. One su nekada, kaže, bile cjenjenije nego danas.

Neke su neprimjerene

- Kad su se čitale, bio je to poseban trenutak u odnosima između roditelja, ili bake i djeda, i djeteta. Učilo se gledati i opisivati, učile su se nove riječi. Tada nije bilo djece s teškoćama u učenju jer se naprosto učilo govoriti, a stekao si i rječnik kojim si mogao opisivati razne predmete i pojave. Danas, nažalost, ima djece (jer su i slikovnice skupe) koja u životu nisu dobila ili čak vidjela nijednu - zanosno priča Tamara Teković.

Govori nam i kako su današnje slikovnice, u odnosu na one iz sredine prošlog stoljeća, prilično škrte i ilustracijama i tekstom.

- Previše tu ima jarkih boja, prenacrtane su i kompjutorske, a ima pedagoški gledano i mnogo neprimjerenih slikovnica. Stoga u pravilu nove slikovnice ne kupujem i ne skupljam. Moraju biti stare barem deset godina - ističe dok nam s ponosom pokazuje najstariju - “Rottkapchen” (Crvenkapica) s kraja 19. stoljeća.

Ima ‘svoje dobavljače’

- To je njemačka slikovnica iz, pretpostavlja se, 1890., samo s crtežima, bez teksta, i zapravo se o njoj ništa ne zna - govori ova neobična Rovinjanka.

U njezinoj se kolekciji izdvaja i talijanska slikovnica “La Vita Di Gesu” (Isusov život) koju je ilustrirao Giovannoi Lawson iz 1903. godine.

- Slikovnice nabavljam u antikvarijatima, na buvljacima, internetu... Imam i ljude koji ih za mene nabavljaju. Katkad mi ih poklanjaju ljudi čija su djeca odrasla - priča Teković čije su slikovnice ovih dana izložene na izložbi ‘Od slikovnjaka do Vragobe’ u Rovinju. A jednom će, nada se, otvoriti vlastiti muzej slikovnica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. svibanj 2024 00:27