Stajala sam u blizini vrata u tramvaju. Bila je gužva. Gospođa mi je, valjda, govorila da se pomaknem da izađe, ali nisam ju čula. Potom me ošamarila, jako se naljutila - prisjeća se Melani Turković, 28-godišnja gluha sportašica iz Splita.
Ta je situacija samo jedna u nizu onih neugodnih s kojima se susretala kroz život. Ali, bez obzira na to, osmijeh joj ne silazi s lica. Ona je vedra, iskrena, pozitivna i vrlo pristupačna mlada žena.
Nedavno je diplomirala na Aspiri, visokoj školi za sportski i turistički menadžment u Splitu. I prva je gluha diplomantica u toj školi. Odmalena se bavi sportom. Trenirala je i ženski nogomet, košarku, badminton, plivanje, a trenutno se bavi curlingom, s kojim je osvojila brojne medalje na državnim natjecanjima među klubovima onih koji čuju te na Svjetskim i Europskim prvenstvima gluhih.
Olimpijske igre gluhih
Na Zimskim olimpijskim igrama gluhih osvojila je četvrto mjesto u Salt Lake Cityju u SAD-u i u ruskom Hanti-Mansijsku.
- Sport mi je jako važan i na neki način u krvi. Moja cijela obitelj je gluha: i mama, i tata, brat, teta, baka, djed, djedova braća, ujak, ujna... Ali, iako su gluhi, svi su se bavili sportom. S ponosom mogu reći da potječem iz sportske obitelji. Tata Marijo i brat Oliver su rukometaši i osvajali su brojne medalje na Olimpijskim igrama te na svjetskim i europskim prvenstvima gluhih, dok se mama Lidija bavila gimnastikom. No, kad je rodila gluhu djecu, brata i mene, posvetila se isključivo nama. Još nam je bezrezervna podrška - priča nam Melani.
Živjeti s hendikepom poput njezina nije uvijek lako. Integracija u društvo je otežana, ljudi često krivo tumače njezine reakcije, a i diskriminaciju je dobro upoznala.
Sretno djetinjstvo
- Sjećam se, u školi su me neka djeca zvala ‘mutava’. Iako ih nisam čula, znala sam čitati s usana. To me zaista boljelo - prisjeća se. A kad je krenula u osnovnu školu u SUVAG, jedino se rukama znala izražavati, što tamo nije bilo dozvoljeno. Kažnjavali bi ih packama po rukama.
To joj je jako teško palo jer se ona jedino rukama i mogla izraziti. Potom je došla i srednja škola. A tamo se, pak, nije mogla uključiti ni u jednu sportsku skupinu s drugim kolegama samo zato što je gluha. Ipak, ona radije pamti sretne dane.
- Iako sam rođena gluha, imala sam lijepo djetinjstvo zahvaljujući roditeljima koji su me vodili na treninge, priredbe i slično. Nije bilo većih problema jer sam bila okružena prijateljima. I onima koji čuju i onima koji ne čuju. U osnovnu školu SUVAG, u kojoj su djeca bila gluha, išla sam do petog razreda, a potom se preselila u školu s djecom koja nemaju problema sa sluhom. Bilo je teško.
Sretna u ljubavi
Međutim, nekako sam se prilagodila i trudila se uspješno završiti osnovnu školu. Nakon duljeg razmišljanja, a uz podršku roditelja, odlučila sam uzeti prevoditelja znakovnog jezika i dobila ga u srednjoj školi. Brzo sam se uklopila u taj novi svijet. Onda sam upisala sportski menadžment i ponovno angažirala prevoditelja - govori nam simpatična Melani. Sada bi voljela pronaći posao u struci.
Inače, Melani je udana za Marjana, s kojim i živi u centru Splita. Zajedno su sedam godina, od čega dvije u braku. I on je gluh. Poznaju se odmalena. Iako je on tri godine stariji, išli su zajedno u SUVAG.
- Marjan je moj najbolji prijatelj i u svemu me podržava. Voljela bih jednog dana imati svoju obitelj, ali bogzna kada će to biti i hoće li biti. Sve će doći u pravo vrijeme, kad budemo spremni. S njim dijelim ljubav prema sportu, putovanjima i fotografiji. On se bavi rukometom i zajedno s mojim bratom igra u reprezentaciji gluhih - priča nam Melani. A dok se njih dvojica pripremaju za Europsko prvenstvo gluhih koje će se u svibnju održati u Berlinu, ona će na državno prvenstvo u curlingu u Bratislavu. Puno trenira, putuje i čeka ju, kaže, još puno toga.