- Nakon novopreuzete dužnosti, kolega s posla mi je savjetovao da prilikom preslušavanja video isječaka u kojima su pedofili snimali svoje žrtve, obavezno stišam zvuk kako ne bi čula strašne krikove djece koja pate - započela je svoju priču Sarah Chang.
- Zamišljala sam djecu koja neutješno plaču, vrište, mole za kraj užasne agonije koja ih je snašla, međutim, dogodilo se nešto sasvim drugo - nastavila je američka tužiteljica i dodala kako je bila osupnuta činjenicom da su djeca nad kojima su vršeni najstrašniji seksualni zločini - patila u tišini.
- Prvo sam mislila sam da s mojim zvučnicima nešto nije u redu. Krenula sam ih pojačati glasnije i još glasnije. Međutim nisam čula niti glasa - priča Chang i opisuje slučaj s petogodišnjom djevojčicom koju je otac zlostavljao, a koja nije ispustila niti glas.
Tipična reakcija zlostavljane djece je upravo to - tišina, za koju psiholozi tvrde da je njihov obrambeni mehanizam i znak bespomoćnosti koji se također manifestira na način da djeca jednostavno ne žele prijaviti svog zlostavljača, jer više od 80 posto pedofilskih zločina počinjeno je od strane iznimno bliskog člana obitelji, prijatelja ili učitelja, a Chang tvrdi djeca takve slučajeve gotovo nikada ne prijavljuju i često poriču.
- Ti bliski članovi, odnosno zlostavljači, od djeteta će zahtijevati tišinu i čuvanje tajne, na što će nesretna djeca gotovo uvijek i pristati u ime povjerenja, ljubavi i želje za prihvaćanjem - tvrdi danas iskusna tužiteljica i dodaje kako ta strana priče katkad ima i svoju suštinsku suprotnost, kada djeca preotvoreno, gotovo sterilno i klinički govore o svojim doživljajima pa padaju u zamku nevjerodostojnosti svojih iskaza.
- Radila sam s jednom petnaestogodišnjakinjom koja je napokon prijavila oca zlostavljača pa je nakon niza informativnih razgovora postigla specifičan jezik i način izražavanja,. Nakon godina šutnje njen iskaz bio je hladan kao šprica. "Da. Zlostavljao me. Stavio bi svoj penis u moju vaginu" - ispričala je tužiteljica i dodala kako dolazi do paradoksa da žrtve, kako bi bile spašene, ne smiju biti apsolutno tihe, ali moraju biti dovoljno tihe kako bi njihov iskaz bio vjerodostojniji.
- Većina ljudi misli kako tišina ne pokazuje nikakvu patnju, međutim ja znam koliko patnju tišina zapravo krije i možda je upravo ona zvuk onog najgoreg što se djetetu može dogoditi - zaključila je Chang i dodala kako nikada neće zaboraviti beživotne poglede djece kojoj je oduzeto djetinjstvo.