Nije mi bilo svejedno. Išla sam u novo, drukčije i nepoznato. Znala sam da je to ispravna odluka, ali ipak nije lako potpuno promijeniti život - kaže Tea Bunjački, 19-godišnja studentica prve godine Fakulteta kemijskog inžinjerstva i tehnologije, koja je sa 16 godina otišla u Centar za socijalnu skrb i zamolila ih da je izuzmu iz obitelji.
Kod kuće je, kaže, bilo problema. I ranije joj je socijalna služba nudila mogućnost da živi u domu, ali nije se za to mogla odlučiti. U jednom je trenutku shvatila da njezina budućnost ovisi o toj odluci.
Povjerena je na skrb Dječjem domu Zagreb, ali nikad nije bila u domu - stručnjaci su odmah procijenili da je ta vrlo dobra učenica prestižne zagrebačke V. gimnazije, dovoljno zrela i odgovorna da počne živjeti u stambenoj zajednici. Riječ je, formalno, o organizacijskoj jedinici Doma koji se sastoji od sedam stanova u Zagrebu, u kojima žive stariji srednjoškolci i studenti bez odgovarajuće roditeljske skrbi nakon što navrše 18. godinu, odnosno nakon gubitka prava da i dalje stanuju u domu. Brigu o njima vodi odgajateljica Jelena Kalinić.
- Od početka mi je tu odlično. Željela sam pozitivnu atmosferu oko sebe i ljude koji mi mogu i žele pomoći. To sam i dobila. Mnogo je mirnije, uvjeti za školovanje su naprosto bolji. Sve je organizirano i dogovoreno, konkretno i jasno, nema puno prostora da čovjek zezne. A meni to jako odgovara - kaže Tea, koja živi u stanu u Španskom s dvije cimerice - još jednom studenticom i jednom djevojkom koja je maturirala i traži posao. Same kuhaju i čiste, organiziraju si domaćinstvo, a kad bilo gdje zapnu, 24 sata na dan tu je za njih gospođa Jelena.
Tea je oduvijek znala da želi studirati i osigurati si mirnu budućnost. Više je voljela biologiju od kemije, ali na kraju se odlučila za kemiju, jer joj se, kaže, čini da će lakše pronaći posao. Voljela bi biti dio razmjene studenata i barem jedno vrijeme provesti u inozemstvu.
- Tea je uvijek imala jasne ciljeve i jako je fokusirana na njih. Razmišlja dugoročno i racionalno. Primjerice, ovo je ljeto radila kao animatorica, a sav je novac spremila i oročila, da ima ako slučajno zapne na fakultetu i bude morala platiti koji ispit - priča Jelena Kalinić.
Tei se sviđa studentski život. Puno je, kaže, opušteniji od onog srednjoškolskog. Predavanja su lakša, nema stalnog pritiska jer ispiti nisu tako česti. Živi kao bilo koja druga studentica - s cimericama s kojima dogovara koja će kuhati, koja čistiti, koja prati.
Ima i dečka, koji studira u Karlovcu, a ljetos je radio u istom hotelu u kojem je radila i Tea. Nakon povratka u Zagreb, Tea ga je odmah upoznala s gospođom Jelenom.
- To mi je jako puno značilo jer mi je pokazalo da Tea u mene ima povjerenja i da smo izgradile kvalitetan odnos - kaže Jelena Kalinić.
Tea je i dobitnica stipendije Rotary kluba, koja mjesečno iznosi 1600 kuna.
- To mi je sasvim dovoljno, uspijem nešto i uštedjeti, jer su mi stan i hrana plaćeni - priča Tea. Pomažu im i donatori, poput jedne gospođe iz Švicarske koja je nekolicini mladih, među kojima je i Tea, platila vozački ispit.
- To nam je jako važno, jer gotovo da nema posla na kojem se ne traži položeni vozački. Prioritet su nam vozački ispiti i tečajevi stranih jezika, voljeli bismo da svako naše dijete iz stambene ode s tim znanjima - objašnjava odgajateljica Kalinić.
Mladi borave u zajednici dok nisu spremni za samostalan život, što prije svega znači da imaju posao. Obično ostaju još koji mjesec nakon zapošljavanja da bi uštedjeli iznos kojim će platiti polog za unajmljivanje stana i pokriti troškove prvi mjesec.
Uspjeh stambenih zajednica
Projekt stambene zajednice pokrenuo je zagrebački dom još 1997. godine. Kroz zajednice je do sada prošlo 200-tinjak mladih, a projekt se pokazao jednim od najuspješnijih u sustavu socijalne skrbi. - Mladi su ranije nakon izlaska iz doma bili praktički na cesti, prepušteni sami sebi. Velik dio njih jako bi se brzo vraćao u sustav socijalne skrbi. Nakon osnivanja zajednica 90 posto mladih uspješno vodi samostalni život - kaže pokretačica projekta, ravnateljica Doma Jasna Ćurković Kelava.