ZAGREB - Matt Baglio piše o momentu oslobođenja od zloduha:
“Kada je riječ o oslobođenju, potrebno je voditi računa o tri čimbenika: prvi je ponašanje žrtve, drugi djelovanje egzorcista, a treći dopuštenje što ga daje Bog. U trenutku oslobođenja zloduh može dati ‘znak’ da napušta opsjednutu osobu. Ako je osoba žrtva ‘čini’, zloduh može nekim znakom pokazati da će ta osoba biti oslobođena u trenutku kada izbljuje određeni predmet. Predmet se može izbaciti kroz anus, a može se izlučiti i kroz kožu.
Egzorcisti su se nagledali svega toga. U nekim slučajevima egzorcist može zatražiti od zloduha da dadne neki znak koji je neposredno povezan s patnjama što ih je prouzročio.
Otac Daniel tvrdi da je jednom od zloduha koji je opsjedao neku ženu zatražio da kao znak njezina oslobođenja ona zatrudni, jer joj je cijelo vrijeme to priječio.
Mjesec dana nakon što je žena bila oslobođena, zatrudnjela je, premda je to neuspješno pokušavala punih pet godina.
Izvanjski znak nije nužan. ‘Ako osoba živi u miru, ako je zloduh više ne uznemiruje, ako može moliti i živi u milosti Božjoj, tada možete biti sigurni da je oslobođena zloduha’, objašnjava otac Nanni. ‘Ako se vratite molitvi, a tijekom novoga egzorcizma krize ponovno započnu, to znači da je oslobođenje bilo samo privremeno.’”
Staloženi pristup
Otac Gary se susreo sa svojim biskupom koji je doputovao u Rim. Biskup mu je rekao kako je već odredio župu za njega - župu Presvetog srca u gradu Saratogi, te kako se mora vratiti tamo što prije jer je situacija u njoj jako loša. Thomas je počeo razmišljati o svojoj budućoj službi:
“I prije susreta s biskupom, otac Gary je često razmišljao o danu kada će i sam morati obaviti egzorcizam. Već je tada znao - a to je znanje temeljio na vlastitome iskustvu s depresijom - da će njegovo djelovanje biti obilježeno odmjerenim i staloženim pristupom koji će ljudima pomoći u opuštanju i stvaranju povoljna ozračja.
Odbijale su ga pojedine ‘fundamentalističke’ knjige koje je pročitao, a koje su baš svaki problem pod kapom nebeskom - nesigurnost, strah, alkoholizam, pohlepu - pripisivale zloduhu.
To mu se shvaćanje činilo ‘teološki zabrinjavajućim’. Kao što je C. S. Lewis napisao u djelu ‘Pisma starijega đavla mlađemu’: ‘Postoje dvije istovjetne i ujedno oprečne greške u koje čovjek može upasti kada je riječ o đavolima. Prva je ne vjerovati u njihovo postojanje. Druga je vjerovati u njih i pokazivati pretjerano i nezdravo zanimanje za njih.’”
Nakon povratka u Kaliforniju, oca Garyja kontaktirali su mnogi koji su željeli egzorcizam, ali prvi ozbiljni slučaj bio je onaj mlade žene iz srednje Amerike, imenom Maria:
“Mrzovoljasto i neprijazno držanje djevojke podrijetlom iz Hondurasa odmah mu je signaliziralo da nešto s njom nije u redu. Izraz malodušnosti u pogledu koji su mu uputili njezini roditelji podsjetio ga je na lica ljudi koji su dovodili opsjednute članove obitelji ocu Carmineu u Rim.
Pomoć psihijatra
Rekla mu je da od svoje sedamnaeste godine sluša glasove i vidi zloduhe koji joj neprekidno govore: ‘Ti pripadaš nama’. Zabrinuti, odveli su je čarobnjaku u Honduras.
Čarobnjak je nad njom izvršio ritualni egzorcizam. Zaintrigiran, otac Gary je rekao da će učiniti sve da im pomogne, ali da je ipak najbolje da Maria najprije ode psihijatru kako bi on ocijenio njezino stanje. U međuvremenu, on će drage volje izmoliti jednostavan blagoslov. Položio je ruke nad Mariju i počeo govoriti molitvu iz Obrednika.
Gotovo u istomu trenutku Marijino se tijelo počelo nekontrolirano trzati, a noge su joj se počele njihati naprijed-natrag. Primijetivši to, otac Gary se trudio ne odati što misli: dobio je potvrdu koju je tražio. Maria je iznenada vrisnula. Počela je divlje mlatarati rukama i nogama i bacakati se na kauču.
Na zaprepaštenje oca Garyja, mišići na licu su joj se tako zategnuli da joj se izgled potpuno promijenio, a fizionomija je poprimila izgled riđovke. Čak su i njezine kretnje nalikovale kretnjama zmije. Oči su joj se prometnule u dva mrtva i crna kruga i svrdlala su kroza nj, a jezik joj je palucao kao u zmije.
Dok je promatrao ovu preobrazbu, srce mu je divlje udaralo u grudima. To se stvarno događa, pomislio je. Nije halucinirao. Poškropio je Mariju s nekoliko kapi blagoslovljene vode, a ona je nasrnula na njega; u posljednjemu su je trenutku zgrabili njezini roditelji koji su sjedili s njezine lijeve i desne strane.
Zlo se može poraziti
Kroz njezine crne oči na nj se izlijevala najdublja mržnja.
Bio je siguran da bi ga odavno napala da je kojim slučajem bio sam s njom. Više nije bio običan gledatelj; sada je bilo na njemu da se bori, sve do kraja. Nakon što je otac Gary ostao sam, ostao je kratko sjediti u uredu i pokušao se pribrati. Najzad je, jednom zauvijek, mogao odbaciti sve sumnje o tome jesu li molitve Obrednika učinkovite kada ih on moli.
Ove molitve zaista imaju golemu moć, mislio je. Ne samo što je ovo potvrdilo njegov svećenički poziv i odluku da prihvati imenovanje egzorcistom, bila je to snažna potvrda jednoga od najdubljih misterija njegove vjere: ako je istina da zlo postoji u svijetu, postoji i način da se ono porazi.” (Kraj feljtona)