Nisam imao pojma o tom autu. Znao sam samo da ga hoću - tako Robert Rebernak govori o automobilu koji oduvijek vozi. Njegov frend je odustao od ideje da ga pretvara u kabriolet, a Reber ga je htio točno takvog kako izgleda, dug, zaobljen, nježan, šarmantan, privlačan i pouzdan. Htio je tu žabu. Svi žele žabu, ne postoji osoba koja zna ideju automobila a da ne shvati da joj se sviđa taj automobil. Citroën DS bio je senzacija od trenutka kada je 1955. godine predstavljen u Parizu pod nazivom ID, i to svih dvadeset godina koliko je Citroënu trebalo da proizvede milijun i pol primjeraka tog automobila pa do danas, kada je rijetkost na cesti. Svi padaju na taj auto, kreaciju slavnog Flaminija Bertonea i zrakoplovnog inženjera Andrea Lefebvrea. Prvog dana predstavljanja na sajmu automobila, 12 tisuća Francuza je naručilo žabu, u prvih deset dana čak 80 tisuća. Taj rekord se održao do pojave Tesle, punih 60 godina. Kao i Reber, nisu imali pojma što očekivati, niti kako će se voziti.
Rebernak je posudio lovu za svoj auto, te 1993. godine grafičkim dizajnerima koji rade u novinama i pomalo razvijaju svoju tvrtku nije išlo baš genijalno, ali ni tisuću maraka nije izgledalo nedostižno. Realno, u tom je trenutku to bio samo automobil star 21 godinu i nije bilo nikakva jamstva da će voziti i koliko će dugo to trajati. Ali, bio je oličenje fantazije, u vožnji i parkiran. Od prvog trenutka kada se pojavio, klinci bi njega izabirali između parkiranih automobila, skupljali se na vozačevim vratima, rukama radili sjenilo iznad glave da vide brojke na brzinomjeru i oduševljeno govorili: Gle, ide 180 na sat! Nisu imali pojma o nizu noviteta koji su uvedeni u automobilski svijet ovim automobilom. Ono bitno, uz ovaj automobil se stvaraju snovi. Zato i jest uvršten među tri najljepša automobila prošlog stoljeća. Neki je dan jedna žena, vidjevši tu žabu na zelenom valu i novi njemački sportski automobil u susjednoj traci, rekla: “Nema veze koliko je ovaj napucan i brz, žaba je nenadmašna. Još uvijek je najljepša.”
- Bilo je to doba kada smo nevjerojatno mnogo tulumarili, ponedjeljkom se kuhao gulaš u Fanaticu, visili smo u Melinu, Jabuci i kod Boška u BP-u, a vikendima odlazili na more. Godišnji nisam uopće koristio, petkom bismo sjedali u auto i odlazili put Istre ili obale, na jedrenje - sjeća se Reber tog doba kada se približavaš tridesetima, zarađuješ prvu lovu i ne planiraš ništa dalje od dobrog tuluma i zabave. On je imao pravi auto za tulume i dobru zabavu. Ako Rebernak ima četrdeset prijatelja, počevši od Đeze, Nikole, Itača, Igora, Štefa, Divljeg, Majcana i drugih te svih cura koja su se u raznim ulogama pojavljivale u životima, svi su se vozili u žabi, bez obzira na to imali svoje automobile ili ne. To je, jednostavno, bio auto na koji se računalo. Svi ostali koje je imao uz žabu, razne Mercedese, Alfu i druge, bili su samo automobili za uspoređivanje s drugima. Žaba se ne uspoređuje, nikada se takav razgovor nije vodio. To je samo divljenje.
- Dogovarali smo se i putovali u nekoliko automobila. Vozikali smo se just for fun - sjeća se Rebernak putovanja koja se inače pojavljuju u reklamama sretnog života studenata. Hrvatska tada nije imala autocestu prema moru, a žaba je, svojim stilom vožnje, u stvarnosti lebdenja po zavojima, bila idealna za putovanja. Udario ju je, pogodio je banderu vozeći unatrag usred noći nakon izlaska u neki klub, ali to je sve što se dogodilo žabi. Dobro je prošla. I ono kada je usred noći sletio, ustvari skliznuo s ceste negdje u Istri. Svu limariju koju je mijenjao, mijenjao je radi ozdravljenja auta. Jednom je prilikom, negdje prije petnaest godina, nakon što je automobil bio na ozbiljnoj fazi restauriranja, pokupio automobil od limara i navratio u kafić gdje je zalazio dio ekipe, pokazati novi sjaj. Ulazeći u auto, shvatio je da je brava zaštekala, neki se vrag dogodio, kao i uvijek kada najviše ljudi gleda, i više ih nije mogao zatvoriti. Mirno je spustio prozor na vozačevim vratima i krenuo držeći vrata laktom, kao da se naslonio. Ustvari se molio Bogu da ne ispadne iz auta. Žaba nije nikada stala na putovanju. Uostalom, nije stala ni kada je bila na neplaniranom testu za koji je saznao cijeli svijet. Riječ je o onome što je opisano u Šakalovom danu, atentatu na francuskog predsjednika De Gaullea izvedenom 1962. godine u Parizu. De Gaulle se vozio u koloni automobila kada je na njegovu žabu ispucano mnoštvo metaka od kojih je najmanje 19 završilo u automobilu kojem su tom prilikom probušene i dvije gume. No, zahvaljujući hidropneumatskom sustavu koji je Citroën uveo umjesto amortizera, a zbog kojega je automobil stalno u ravnoteži, vozač je uspio pobjeći jureći na samo dva kotača. Istodobno, Citroën je snimao reklame u kojima se vozi na tri kotača. Boginja, kako su u Francuskoj zvali DS, bila je uistinu to.
U tom se automobilu sjedi kao u najboljoj fotelji, prijestolju, uobičajeno je za putnike na zadnjim sjedalima da mogu prekrižiti noge, a po potrebi se, obaranjem naslona prednjih sjedala cijeli prostor pretvara u krevet za dvoje, troje… Da, to je automobil koji ima i pepeljare, a u grebenu na dnu armature ispred vozača ima mjesta za bocu šampanjca. Mjenjač je smješten uz volan, tako da ništa ne priječi nogama da se protežu na sve strane. - Ne znam, ja ga eventualno koristim kao radni prostor - kaže Reber, demonstrirajući kako je zabavno spustiti naslone prednjih i uvaliti se na zadnja sjedala te protegnuti cijelom dužinom. Da, ima i sve originalne dijelove, čak je radioprijamnik u njemu, tri godine stariji od karoserije, ima 51 godinu. - Užasno sam se gnjavio oko cijene za taj radio - govori kroz smijeh. Motor je mlađi i iz snažnijeg modela, ali to se može protumačiti kao tuning. - Postoji ta luda ideja da sljedeće godine kada je neko okupljanje žaba u Parizu, krenemo nas par iz Hrvatske do Francuske i tamo se provozamo - govori o zajedničkim planovima.