Puno sam puta pisala o ovoj temi - PREVIŠE PUTA! - znala bih prekoriti samu sebe, a onda mi se opet, kad vidim da se život na Zemlji i dalje okreće u istom “spalimo sve vještice” smjeru, shvatim: nikad dovoljno. To je valjda kao bajka koju čitaš svom djetetu prije spavanja. Jasno, voliš ga bez zadrške, najviše na svijetu, i svaki trenutak s njim ili njom ti je čaroban, ali ne.možeš.više.čitati.o.toj.princezi. Ali, ona kaže glasom prepuklim od umora: “Mama, ispričaj mi onu priču još jednom”. “Mama, kako ide ona priča?” zamišljam da mi kći govori željno, a ja duboko uzdahnem i krenem, izgubivši bitku. “Bila jednom jedna princeza... Pardon. Bila jednom jedna... žena.” “Kako se zvala?” prekida ona. “Nije bitno, dušo.” “Ali, mama! Princeza mora imati ime!” U redu, popustim strukturalistici u njoj. “Ovaj put se zove Halle, ali igrom slučaja, jer svi znamo za nju. Ali ta žena ima mnoga imena i živi diljem lijepe naše, a i šire...” Kad kažem Halle, mislim dakako na Halle Berry, manekenku koja je uspjela stvoriti značajnu glumačku karijeru (ovjenčanu čak i Oscarom) i koja s 45 godina i dalje snima, glumi, radi, dobiva dobre poslove. Izgleda da je nije sustigla takozvana hollywoodska kletva, jer za nju ima uloga u srednjim četrdesetima.
Doduše, kad joj se raspao drugi brak (vrlo brzo nakon što je dobila nagradu Akademije), pojavile su se oni klasični lifestyle glupavi tekstovi o tome kako je i Berry snašla “oskarovska kletva”. U stilu, dobiješ Oscara, izgubiš frajera. Uvijek sam mislila da je to čista glupost, no statistike su neumoljive. Brojke doista pokazuju da muškarci češće napuštaju ili varaju dobitnice te prestižne nagrade. Sjećam se da sam to jednom prilikom, pokušavajući si rastumačiti o čemu se točno radi, nazvala “kletvom uspješnih žena”.
I nije mi teško opet ispričati tu priču, iako sam se nekako nadala da će joj popularnost pasti za mog života. Znate već kako to ide: rodi se žensko dijete, iz nekog još znanosti a kamoli pop-kulturi nejasnog razloga to žensko dijete odluči da će njezina ambicija nadići onu staru “udaj se i rađaj” (nemam ništa protiv toga, da se razumijemo, i sama sam se prilično veselo pretplatila na obje stvari), unatoč svim zaprekama i obeshrabrenjima to žensko dijete uspije u toj svojoj namjeri, onda se pojavi princ, koji je ne mora spasiti, što mu isprva godi, jer, ako ćemo posve realno, u klasičnim bajkama spašavanje je uvijek najteži dio posla, dakle ne poljubi je da bi je probudio iz tisućljetnog sna ili nešto slično, poljubi je jer mu se sviđa, i ona poljubi njega ne zato da bi joj spasio život nego zato što joj se fakat sviđa, oni počnu živjeti zajedno i sljedeća scena koju gledamo je dramatična scena njegove teške muke oko toga ZAŠTO JE ON NIJE SPASIO. Zašto, o zašto ona njega NE TREBA. Zašto može kupiti svoj kruh i svoju staklenu cipelicu sama. Zašto ga tako ponižava. Zašto kad izađu na raznim stranicama šest društvenih kronika prvo ide njezino ime, a tek onda njegovo?
Zašto on nema BMW ili barem konja?! U trenucima odmora mozga ponekad čitam vijesti iz showbizza na stranim portalima - pokorno to priznajem, jer ne znam kako bih drugačije mogla objasniti činjenicu da znam kako se “bliski prijatelj” Oliviera Martineza (za neupućene, treći muž Halle Berry od kojeg se trenutačno pokušava što elegantnije rastati) osjećao “demaskulariziran njezinim uspjehom”. U ovom trenutku priče pogledam svoje još uvijek imaginarno dijete, provjerim je li čula kako tužno završava priča - i nekako si volim umišljati da ona čvrsto spava i ne čuje taj poražavajući kraj priče o ženskom uspjehu koji nekako uvijek pokvari ljubav. SPOILER ALERT: da, postoje iznimke. Ali najuspješnije (najgledanije, najčitanije) priče su najčešće one u kojima se publika može prepoznati, s kojima se gledatelji mogu poistovjetiti.
Da ne biste mislili da sam neki opsesivni fan Halle Berry: zapravo mi je potpuno svejedno je li ona u (uspješnom ili ikakvom) braku ili ne, no neopisivo mi je zanimljivo kako je taj temperamentni Europljanin, da ne kažem Mediteranac, pao na predivnu princezu iz bajke o eksplozivnom uspjehu Afroamerikanke, a zatim imao problem upravo s onim u što se zaljubio.
Nije taj scenarij ekskluzivno namijenjen Hollywoodu, da se razumijemo. Gledala sam takve scene na vlastite oči. Zašto si toliko glasna, zašto si toliko uspješna, zaposlena, poznata. Moj dobar prijatelj (ne mogu reći da smo nakon tog incidenta ostali jako dobri) rekao je svojoj (sad već odavno bivšoj) ženi da ju je prevario jer je “na mnoga društvena događanja i druženja s prijateljima morao ići sam” - ona je tada radila sa mnom na projektu koji joj je znao oduzimati po dvanaest sati dnevno.
Gledam to i danas, usputno, u mnogim parovima koje poznajem - ne moraju to nužno biti javne osobe, no kad je u pitanju muško-ženski odnos, kao da se uspješne žene još uvijek moraju ispričavati za to što njihov uspjeh “kastrira” njihovog muškarca, iako je dakako u realitetu istina da nitko ne kastrira nikoga, dapače. Jedna mi je poznanica objašnjavala kako svom partneru koji mnogo manje zarađuje “laže o cijenama stvari koje kupuje da se on ne bi osjećao loše ili da joj ne bi zabranio neke stvari”. Ostala sam osupnuta, ali ne zadugo; takvi su se primjeri gomilali, a brzo mi je kroz život i iskustvo postalo posve jasno da su takvi primjeri pravilo, a ne iznimka. Takav razvoj događaja kao da govori: da, cure, možete uspjeti, i to može biti i seksi i privlačno, no kad počnemo živjeti s tim, postoji realna šansa da ćemo vas maltretirati zbog toga što to kod nas izaziva osjećaj manje vrijednosti. Što je u korijenu takvog paradoksalnog ponašanja?
Zašto Martinez, i sam uspješan, zgoda frajer, nije mogao nastaviti biti potpora Berry? Zašto je bivši partner Charlize Theron otišao nakon desete godine veze i - opet - Oscara? Zašto je motorist čiju je djecu odgajala fenomenalna Sandra Bullock morao, dok je ona snimala film koji će obilježiti njezinu karijeru i konačno je pozicionirati na svjetsku filmsku scenu kao ozbiljnu glumicu na koju se može računati, ševiti neku reality starletu istetoviranog tijela i lica, koja je sve to dakako dala na internet? Zašto se moji prijatelji teško nose s tim da im žena zarađuje više? Zašto sam i ja sama - u bivšoj vezi koju nemojte tražiti u tabloidima - morala panično objašnjavati da moje ime u naslovu novina ne znači da sam ja “bitnija”?
Isprike na financijskom statusu, na zaposlenosti, na uspjehu, i rijetki momci kojima to ne smeta, koji su jednostavno ponosni na svog partnera, to je priča koju uvijek iznova čitam, nažalost. Bilo u žutom tisku, bilo na kavama s frendicama. Hoću li je “čitati” i svojoj stvarnoj kćeri? Ako se svijet toliko promijeni da će je ona doživljavati kao bajku iz daleke prošlosti, blago meni. Pardon, blago nama. Ako se to ne dogodi, vjerojatno ću, kao i sve mame svijeta, fabricirati kraj priče gurajući je ravno u ralje života u kojima princeze često ostaju same, ako odbiju skinuti krunu.