Jedna od uobičajenih predrasuda u našem društvu je da se muškarci uvijek nalaze u poziciji moći i da je uloga države da zaštiti žene, koje se za razliku od pripadnika 'jačeg spola' još nisu izborile za svoja prava. Međutim, je li to zaista tako?
Statistike u različitim zemljama pokazuju da muškarci u prosjeku umiru 7 godina ranije od žena i 3 do 4 puta češće pribjegavaju samoubojstvu. Većina beskućnika su muškarci, 95 posto radnika koji poginu na poslu su muškarci, u 90 posto slučajeva muškarci ne dobivaju skrbništvo nad djecom nakon razvoda. U slučaju rata muškarci su oni od kojih se očekuje da idu u borbu i možda izgube život ili zdravlje. Za jednako težak zločin muškarci su u prosjeku osuđeni na dužu zatvorsku kaznu od žena...
Svi navedeni podaci bi, da su kojim slučajem žene u takvom položaju, zvučali kao poziv na uzbunu i na aktivno promišljanje odgovornih kako situaciju poboljšati i u slučajevima gdje je to opravdano uvesti 'rodnu ravnopravnost'. Međutim, društvo i dalje ne obraća previše pažnje na muškarce kao skupinu, jer se stječe dojam da su oni u boljoj poziciji, što se obično argumentira činjenicom da je većina političara muškog roda. Tako se dobiva varljivi dojam da su svi muškarci u povoljnijoj poziciji u odnosu na žene, jer navodno političari na visokim položajima uvijek prvo gledaju interese skupine kojoj pripadaju. Zaboravlja se da pripadnici 'jačeg spola' dominiraju i na društvenom dnu, u fizički najtežim i najprljavijim poslovima.
U SAD-u i Kanadi se zadnjih nekoliko godina u medijima sve češće pojavljuju pripadnici Pokreta za ljudska prava muškaraca (Men's Human Rights Movement), grupacije pretežno liberalnog i antitradicionalističkog svjetonazora, na webu okupljeni oko stranica www.aviceformen.com i http://www.reddit.com/r/MensRights/ . Njihovoj popularnosti pridonijela je i blogerica Karen Straughan ('Girl Writes What') čiji je video uradak 'Feminism and the disposable male' na Youtubeu vidjelo preko 700.000 ljudi
Pripadnici ovog pokreta, u kojem vrlo značajan doprinos daju i žene, smatraju da feminizam, kao najsnažniji čimbenik u rodnoj politici zadnjih nekoliko desetljeća, ne samo da nije gotovo ništa učinio za rješavanje gorućih problema muškaraca, nego je svojim snažnim utjecajem na društvo namjerno kreirao diskriminaciju muškaraca u nekim sferama, kao što je primjerice ukidanje presumpcije nevinosti osumnjičenika za silovanje u nekim sudskim ustanovama. 'Aktivisti za prava muškaraca' feministicama zamjeraju i činjenicu da se obiteljsko nasilje počelo interpretirati kao 'nasilje nad ženama', dok veliki broj statistika ukazuje na to da su počinitelji i žrtve u gotovo jednakom omjeru žene i muškarci.
'Aktivisti za ljudska prava muškaraca' kao svog protivnika vide grupaciju tzv. 'radikalnih feministica' za koje su uvjereni da utječu na cjelokupni feministički pokret i da se skrivaju od javnosti zahvaljujući neznanju i naivnosti 'umjerenih feministica', kao i prema ženskom pokretu benevolentne javnosti. 'Radikalne feministice' optužuju za mizandriju (mržnju prema muškarcima), koja je posljedično kreirala nove dvostruke kriterije u tretiranju muškaraca i žena, kako u medijima tako i u sudskoj praksi.
Hoće li problemi muškaraca u budućnosti biti u većoj mjeri prepoznati i hoće li biti potrebno da se nešto slično 'Pokretu za ljudska prava muškaraca' razvije i u Hrvatskoj, ostaje nam da vidimo. U svakom slučaju, čini se da je feminističkom pogledu na rodne odnose u lice bačena rukavica.