ONE NAVIJAJU STRASTVENIJE

KAKO SU ŽENE ZAVOLJELE NOGOMET Jurica Pavičić: U 40 godina navijanja prvi put sam se na Poljudu osjećao kao u deliriju emocija na koncertu Beatlesa

Split, 060809.
Okupljanje Torcide prije pocetka nogometne utakmice treceg pretkola Europske lige izmedju Hajduka i Zilina koja se igra na stadionu Poljud.
Na fotografiji: hajdukove navijacice iz Zagreba.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
CROPIX

Prvi sam put u životu samostalno, bez oca, otišao na utakmicu u jesen 1978. Imao sam trinaest godina, išao u 7. Razred OŠ Ruđer Bošković, a jedne srijede tijekom popodnevne smjene pobjegao sam iz škole da bih gledao utakmicu Hajduka i mađarskog kluba koji se - pamtim - zvao Diosgyor.

Utakmice sam počeo gledati na “starom placu” kod Plinare, nastavio gledati na Poljudu, a na Poljud redovno odlazim i sada. Spadam u onih 11.000 gledatelja koje Hajduk prosječno ima na ligaškoj utakmici, što ga čini uvjerljivo najgledanijim klubom hrvatske lige.

Utakmice sam gledao- ukratko- i star i mlad, na malom i velikom sradionu, pamtio sam i prekrcane tribine i predkola hrvatskog kupa po kiši s 2000 gledatelja. Gledao sam u Splitu i velike i grozne momčadi, gledao Platinija, Rumeniggea, Keagana, Rooneya, ali i Kamen Ingrad, Pazinku i Zimbru iz Kišinjeva.

Svašta se promijenilo u mojih 40 godina gledateljskog nogometnog staža. Promijenile su se države, formati natjecanja, promijenila su se pravila, broj izmjena, promijenila se- dakako- i kvaliteta i relevantnost kluba za koji navijam. Promijenili su se i navijači: promijenili ideološki, ikonografski, promijenile su se pjesme, transparenti i rituali.

Spektakularna nagradna igra samo za žene: Povedite muža u Rusiju na utakmicu s Argentinom

Postoji - međutim - još nešto što se u tih 40 godina promijenilo: a to su žene na stadionu.

Split, 120118.
Spaladium Arena.
Europsko rukometno prvenstvo.
Navijaci u Spaladium Areni na utakmici A skupine EP-a, izmedju Hrvatske i Srbije.
Na fotografiji: navijaci. Foto: Nikola Vilic / CROPIX
CROPIX
 

Tih žena, naime, 1978., ili 1988., pa i 1998. nije bilo uopće. Odlazak na stadion bio je isključivo čista muška supkultura. Stadion je bio svijet iz kojeg su žene bile isključene - ne formalno, kao u Saudijskoj Arabiji, ali kulturalno i simbolički svakako. Tijekom prvih trideset godina mog navijačkog staža žene na tribinama su bile eksces, eksces koji se svodio na cure igrača ili pokojeg oca koji dovodi maloljetnu kćer.

Danas više nije tako - ili, barem nije u Splitu. Posljednjih godina primjećujem da srednjovječne žene, te (pogotovo) tinejdžerske cure čine dobar dio publike na splitskim nogometnim utakmicama. Postotak im se povećava što je utakmica važnija, ali bih rekao da ih pokatkad bude i više od petine.

Ponesite svoj kućni internet sa sobom i strastveno navijajte s curama gdje god se nalazili uz MiFi i mini projektor!

Ne mogu točno detektirati kad se dogodio taj fenomen, ali primjećujem ga nekoliko godina. Također, ne znam je li karakterističan samo za Split, ali to je u Hrvatskoj teško provjeriti jer jedino Split i ima postojanu navijačku publiku. Dok je drugdje u Hrvatskoj klupski ligaški nogomet spao na desetkovane vremešne kibice i adolescentske “ultraše” s okuke, jedino u Splitu nije tako. Samo u Splitu, nogometne ligaške utakmice još su uvijek socijalno inkluzivni događaj, a na tribinama mozete vidjeti i sveučilišnog profesora arheologije i liječnika, i popularnog pop-pjevača i lijevog aktivista, i svećenika i novinara. Također, možete vidjeti i puno, baš puno žena.

Split, 120118.
Spaladium Arena.
Europsko rukometno prvenstvo.
Navijaci u Spaladium Areni na utakmici A skupine EP-a, izmedju Hrvatske i Srbije.
Na fotografiji: navijaci. Foto: Nikola Vilic / CROPIX
CROPIX
 

Pred nekoliko tjedana sam tako bio na utakmici između Hajduka i Dinama. Stadion je bio gotovo pun, kiptjelo je od buke i strasti, a red ispod mene sjedilo je pet prijateljica, cura u starijim tinejdžerskim godinama. Sve su izgledale pljunuto isto: Hajdukov šal i bijeli dres, te duge, najcrnje crne kose koje su im padale do struka. Govorile su blagim akcentom makarskog primorja, a kako sam ih malo prisluškivao, shvatio sam da su iz Brela.

“Severine-to be” iz Brela su - ukratko - doputovale u grad na utakmicu, odjenule se sukladno prilici u navijački “outfit”, kupile kartu i - navijale. A navijanje je preslaba riječ za to. To je bila smjesa pjevanja, zdvajanja, mlataranja tim enormno dugim kosama, te adolescentskog djevojačkog vrištanja koje bi se svaki put kad bi se Dinamo priblizio Hajdukovom golu pretvorilo u pištanje od kojeg pucaju staklene vitrine. Sve je izgledao kao delirij s davnih koncerata Beatlesa. Kraj tih cura i njihove emocioniranosti, gotovo mi se postiđenom činilo da nisam nikakav navijač.

Zagreb, 280816.
Stadion NK Zagreb.
Utakmica 7. kola MAXtv 1. HNL, Lokomotiva - Hajduk.
Na fotografiji: navijacice.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
CROPIX

Gledao sam ih s velikom simpatijom i pokusavao se domisliti: što se dogodilo? Što je dovelo do toga da je tribina od antipatično ekskluzivnog muškog kluba postala-  privlačna i curama?

Moze biti više razloga. Jedan od njih je taj da je u provincijskim gradovima (a to je i Split) stadion mozda i jedina, ili bar najbolja zabava. Drugi razlog može biti neviđena medijatiziranost nogometa koji je kroz heroje lige prvaka poput Cristiana Ronalda, Piquea i Salaha ušao u svaku adolescentsku sobu. Treći razlog može biti projekt “Naš Hajduk” koji je mladim navijač(ica)ma poslao poruku da je klub nešto njihovo, nekakvo javno dobro. Mogući razlog je i jedan opći pomak, maskulinizacija adolescentske ženske kulture koja se- ako ne griješim – dogodila pod utjecajem cajki. Cure su postale prijeke i opasne. Više ne žele biti Rozga ili Maja Blagdan nego M.I.A. ili Ministarke. Nastala je nova supkultura mladih, žestokih amazonki kojoj su simptom jednako ženske tuče (“splitska cipa”) kao i stadion.

Split, 150913.
Navijacice Hajduka uoci utakmice Hajduk - Dinamo i na tribinama.
Foto : Jakov Prkic / Cropix
CROPIX
 

A možda ništa od toga nije presudno. Možda je feminizacija tribina naprosto još jedan simptom onog što sociologinja Inge Tomic Koludrović zove “pomak prema modernosti”: činjenice da unatoč retradicionalizaciji u ideologiji i utjecaju crkve u drustvu žene u Hrvatskoj nikad nisu bile novčano, profesionalno i obiteljski emancipiranije. Dio te mijene tradicionalnih “gender” uloga možda se preselio i tamo gdje ga nismo očekivali ni primijetili: na tribinu.

Spektakularna nagradna igra samo za žene: Povedite muža u Rusiju na utakmicu s Argentinom

Izdvajamo