S dvadeset i dvije godine, Vladimir Mikšić došao je u ACI marinu Vodice kao sezonac početkom svibnja 1989., bez ikakva iskustva s jahtama. Danas, nakon gotovo 37 godina, ovaj 59-godišnjak vođa je posade jedne od najkompleksnijih marina u ACI sustavu, ali čovjek koji je u svojoj karijeri privezao na desetke tisuća brodova.
Premda je rođen u Njemačkoj gdje su njegovi roditelji tada radili, Mikšić se s njima vratio u Vodice dok je bio dijete i tamo proveo cijeli život. Odrastao je uz more, s prijateljima na malim brodovima i gajetama koje su bile dio svakodnevice u onom dobu. No, kada se 1982. godine počela graditi marina, a 1. srpnja 1984. svečano otvorila, u Lučici je bilo svega 30 brodova. Nitko tada nije mogao zamisliti što će postati. Pet godina kasnije, Mikšić je u nju došao raditi kao sezonac.
Do razgovora za posao je došao prilično slučajno. Sreo je prijatelja koji mu rekao kako u marini primaju ljude, pa se tada prijavio s još jednim kolegom.
-Pitao me što znam, a ja sam mu rekao da znam malo o brodicama. Tako sam slučajno došao na razgovor za posao, pa me nakon par dana zvao gospodin koji je tada bio direktor marine u Murteru. Rekao mi je da dođem sutra, da vidi što znam. Kada sam došao u marinu, to je za mene bio dan šoka, vidjeti toliko jahti i motornih brodova na jednom mjestu – prepričava nam Mikšić svoj prvi dan u marini.
Mikšić je završio srednju školu, a nije imao nikakve formalne nautičke edukacije. No, na razgovoru su ga pitali što zna. Očekivao je da će samo odraditi sezonu, da će malo „otkucati“ kao što rade svi mladi ljudi koji ljeti traže privremene poslove. No, već nakon pola odrađenog sezonskog angažmana, primljen je za stalno.
Osobno vezao na desetke tisuća brodova
Mikšić i njegovi tadašnji kolege su iskustvo i znanje uglavnom stjecali sami. Upravo su to znanje i iskustvo presudni za posao u marini. Otkriva nam kako je od početka rada 1989. do danas osobno vezao desetke i desetke tisuća brodova.
- Ako ste svaki dan na rivi, na pontonu, na gatu, onda svaki dan znate kako će vam gost napraviti manevar. Trebate biti vrlo oprezni i iskusni. Svaki dan nešto morate naučiti. Danas, kada imam 37 godina radnog staža u marini, i dalje svaki dan vidim nešto novo, poput nekog krivog manevra, nekog krivog konopa, uvijek nešto novo pronađete – objašnjava Mikšić, koji je ujedno i radnik s najdužim stažem u ACI marini Vodice.
Vođom posade postao je 2004. godine, kada je njegov kolega koji je do tada obnašao tu funkciju otišao u mirovinu. Od tada do danas Mikšić nije mijenjao svoju funkciju, dok su njegovi prethodnici na njoj znali biti po dvije ili tri godine.
ACI marina Vodice posebna je po tome što je jedna od prve tri sagrađene marine u ACI sustavu, a i jedna od najkompleksnijih za upravljanje. Zajedno s Umagom, Dubrovnikom i Cresom, jedna je od samo četiri ACI marine koje imaju travel lift, dizalicu od 60 tona te poseban slip za izvlačenje brodova.
Marina je podijeljena u dva dijela zbog gradskog šetališta. Gatovi G, A, B i C na jednoj strani, F na drugoj - što zahtijeva dežurnog mornara, domaćicu i zaštitara na donjim rivama tijekom tri ljetna mjeseca. Godišnje se iz mora izvuče 300 do 400 brodova, a dizalica i travel lift rade konstantno, s iznimkom pet do šest dana oko Božića i Nove godine. Vrhunac nautičke sezone, s regatama i tranzitima u akvatoriju marine, traje od šestog do devetog ili desetog mjeseca. No, travel lift radi konstantno, do veljače se vade čateri, potom od veljače i ožujka privatni brodovi godišnjaci.
Nevremena su sve nepredvidljivija
Svaki dan počinje kontrolom svih brodova i konopa, biciklom ili gumenjakom. Svaka smjena mora biti raspoređena, budući da marina radi 24 sata dnevno, 365 dana godišnje. Zatim dolazi planiranje. Odlučuje se koji brod ide na dizalicu, koji se spušta, a koji treba šlepati jer vlasnika nema na brodu.
- To je ustaljen način rada koji u marini Vodice koristimo preko 30 godina - odvežemo brod s rive i s vlastitim gumenjakom ga vozimo do bazena lifta. Moram reći da druge marine to pretežno nemaju – ističe Mikšić.
Kao vođa posade Mikšić također mora koordinirati dolazak tranzita, rasporediti muringe za regate koje dolaze s 10 ili 15 brodova, evidentirati koji godišnjaci odlaze na godišnji odmor i osloboditi njihova mjesta.
- Posljednjih nekoliko godina u marinu je došlo dosta mladih ljudi. Oni su uvijek uz mene pa ih mogu savjetovati. Bitno je da ako sam odsutan, da oni neke stvari mogu sami napraviti, da me ne moraju čekati – objašnjava Mikšić.
Kroz 37 godina karijere u marini, Mikšić je doživio i najdramatičnije trenutke.
- Dogodilo mi se pet do šest potonuća. Brodovi su tonuli jer su gostima pucali ventili ili općenito nisu održavali brod kako treba – priča Mikšić, pa dodaje da u takvim situacijama nerijetko mora skočiti do marine usred noći, pa izvući brod do dizalice prije nego što potone.
- Sjećam se događaja prije 15 godina. Zvao me mornar. Bura je bila snažna poput uragana, a brod se nagnuo ulijevo, udario u susjeda i počupao konop. Morao sam hitno doći do marine i privezati brod kako god sam mogao. Onda smo krenuli i sanirati štetu – opisuje Mikšić jednu od mnogih noćnih intervencija.
Mikšić dodaje kako je to sastavni dio posla vođe posade, te da se on jednostavno ne može se izbjeći. Kaže i kako su danas nevremena sve nepredvidljivija.
Suze na rastanku
Ipak, najveće zadovoljstvo nisu mu tehnički izazovi ili uspješno riješene krize. Najdragocjeniji trenuci su oni kada gosti istaknu koliko im je lijepo bilo u ACI marini Vodice.
- Od nas se prije tri godine opraštao bračni par koji je kod nas dolazio više od 25 godina. Tada, već u osamdesetim godinama, prodali su brod jer više nisu mogli hodati kao nekad, kamo li ploviti. Oni su toliko plakali kada su odlazili iz Vodica da je i meni bilo teško. Bili su dio moga života, a mi dio njihovog. To je bio njihov drugi dom. Imali smo i Nijemce koji su dolazi od samog otvaranja marine 1984. godine, Švicarace koji su 20 godina redovito pristajali. Ti ljudi su desetljećima bili dio našeg marinskog života. Nije ni bitno kakav brod imaju, nije bitno je li to malo veća jedrilica, srednja ili motorni brod. Bitno je da se oni tu osjećaju kao kod kuće, da znaju da im mi možemo pomoći ako nešto zašteka – priča nam Mikšić.
Kroz ACI marinu Vodice prošlo je između 20 i 30 tisuća godišnjaka u posljednjih gotovo 43 godine. Mikšić kaže kako bi oni ostajali po 20, 25 ili 30 godina, što je činjenica koja mu pruža najveće zadovoljstvo.
Za Mikšića, posao nije samo vezivanje i razvezivanje.
- Ne brinemo samo o brodovima, već i o ljudima. Čujte, ipak kada su oni tu desetljećima, morate s njima imati neku komunikaciju. Oni se moraju osjećaju sigurno. To je njima bitno, ali i nama. Bili smo i u takvim situacijama da smo morali zvati Hitnu pomoć. Ljudi ipak znaju da smo mi tu blizu, da ćemo skočiti, da ćemo pomoći, da ćemo zvati hitnu. Vidjeti ljude koji su tu, koji se mogu osloniti na nas i da se mi možemo osloniti na njih - to mi je stvarno zadovoljstvo – objašnjava Mikšić svoju filozofiju.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i ACI-ja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....