ZAGREB - Legendarni televizijski voditelj i urednik Miroslav Lilić nakon dvije godine pažljive pripreme, idućeg tjedna izdaje svoju autobiografsku knjigu “Bez reprize”. Već sama najava i objava prvih ulomaka u kojima iskreno i zabavno opisuje mnoge slavne i utjecajne likove od sedamdesetih do danas, izazvala je pravu senzaciju.
Autor nas je na ovaj intervju primio u svom stanu koji se posljednjih dana pretvorio u pravi izdavački ured. U svemu mu pomaže kći Matea, šalje dopise, korespondira s javnim osobama, novinarima, estradnim zvijezdama, a kad završi s tatinim poslovima, juri na fakultet. Svi ti uglednici dolaze na svečanu promociju idućeg četvrtka, 14. travnja.
Pripreme za rođendan
Domaćica, 76-godišnja teta Katica, u obitelji Lilić je već punih dvadeset godina. Upravo ima veliko spremanje i kuha slavljenički ručak jer danas, dok čitate ovaj intervju, Miro Lilić slavi svoj 68. rođendan. A energije ima, radosno nam se pohvalio, kao da je trideset godina mlađi. Uzbuđen je kao dječarac jer je objavom ove knjige želio odati počast cijeloj jednoj generaciji, danas već pomalo zaboravljenoj.
Postoje li neki ljudi koji su inzistirali na tome da pišete o njima u knjizi ili vam pak to zabranili?
- Naravno da su me zvali, ispitivali jesu li u knjizi, što sam o nekome pisao, ali ne bih o imenima. Nemoguće je opisati sve ljude s kojima sam se susretao, ali vodio sam računa da spomenem ljude koji su obilježili moj život s nekim najvažnijim događajima. Jedan mi je prijatelj u zafrkanciji čak spomenuo kako bi bilo zabavno nazvati neke ljude s kojima nisam dobar i tražiti ih da plate kako ne bi bili u knjizi… (smijeh) Eto, do tuda su dolazili savjeti, ali moram istaknuti kako sam baš pazio na to da događaje prenesem točno onako kako su se dogodili i ne treba mi u ovim godinama nikoga napadati ili prozivati. Renato Baretić je čak želio napisati u predgovoru: “Slobodno možete kupiti knjigu, Lilić nikoga nije napao”.
Neki ljudi su mi napravili zlo, ali o tome ne pišem. Svima sam oprostio.
Koliko vam je trebalo da se saberete i oprostite kad ste saznali da je bivši prijatelj, kojeg ne imenujete, čak naručio vaše ubojstvo i za to platio 10.000 njemačkih maraka?
- Svima treba oprostiti, pa čak i najgore zlo koje vam se dogodi jer nikad ne znate kada ćete vi pogriješiti, malo ili puno, i tražiti od nekoga oprost. Smogao sam hrabrosti i vjere da oprostim, ali nikada nisam zaboravio.
Političko zaleđe
Koliko vam je vaš bogat društveni život i svojevrsni, kako kažete, “zajebantski pristup” moćnicima od komunizma do aktualne vlasti pomogao da se izgradite kao brend.
- Moja TV generacija i ja dobili smo priliku da napredujemo i da se doista bavimo pravim profesionalizmom. A meni je moja osobnost dopuštala, čak se ponekad i poticala, da vlastite Dnevnike radim drukčije, pomalo nestereotipno, otkačenije i ležernije, ali uvijek uz maksimalno uvažavanje gledatelja. Inače, za sve ono za što su nas hvalili, za profesionalnost Dnevnika, izbacivanje protokola i svega ostalog dobrog što smo napravili, imali smo potporu direktora televizije Branka Puharića koji nam je čuvao leđa.
Primjer drugima
Jeste imali problema kad ste prvi put u komunizmu spomenuli da se naši iseljenici vraćaju u domovinu za božićne, a ne novogodišnje praznike. U knjizi ste priznali kako vam nije bilo svejedno.
- Vlatko Marković, današnji predsjednik HNS-a, prozvao me na jednoj večeri kako nemam “muda” spomenuti božićne blagdane, jer sam iste večeri u Dnevniku spomenuo samo novogodišnje. Demantirao sam ga već iduću večer, prvi put spomenuvši Božić. Televizija je tada imala sreću što je imala izvrsne ljude koji su znali svoj posao i cijenili dobre stvari. Napadali su me, ali su me moji nadređeni branili. Ja sam samo želio poštovati sve gledatelje.
Koliko vam je trebalo hrabrosti i vremena da se odlučite u knjizi priznati kako ste prevarili prvu suprugu Dinu?
- Ona je meni uvijek bilo jedno veliko dobro u životu. Ne bih mogao izgraditi karijeru bez njezine pomoći i razumijevanja. Zato sam odlučio sve objaviti da to bude primjer drugima, da izvuku pouku iz mojih pogrešaka. Ne mislim da sad treba čitati moju knjigu kao neko psihološko obrazovanje, ali ja sam u prilici javno reći kako sam pogriješio jer sam povrijedio drage ljude oko sebe. Može se priznati pogreška, a da to nije na neki skandalozni način.
Očekujete li kritike neistomišljenika jer ste Tita i Tuđmana portretirali isključivo na temelju osobnih impresija?
- Kao svjedok nekih događaja, moram ih opisati kako su se zbivali. Netko će reći, vidi Lilića ‘pizde’, sad hvali Tita, ali ja sam civiliziran čovjek i priznajem da sam u njegovo doba izgradio karijeru. Bilo je tu puno lijepih stvari i svi smo pristojno živjeli od svoga rada. A za one negativne stvari koje su se događale, i kod Tita i kod Tuđmana, neka sude povjesničari. Obojica su bili ljudi kao i svi mi. Samo neki hrabri i časni ljudi koji su završili u zatvoru poput Gotovca i Budiše, imaju pravo govoriti fuj Tito i fuj komunizam, jer su zato robijali.
Ali, ljudi koji su lagodno živjeli u komunizmu, gradili svoje živote i svoje funkcije, a poslije devedesete govore fuj Tito i fuj komunizam, mogu se sramiti. Fuj, ja kažem njima. Fuj oni. Isto je i s ljudima koji su u doba Tuđmana i HDZ-a sve izgradili, a sad se odjednom zgražavaju. Ljudi moji, tako se ne radi jer to ne može biti moralno, pristojno ni civilizirano.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA