ZAGREB - Pune dvije godine pripremao sam knjigu i sad sam konačno zadovoljan. Želio sam biti korektan i zanimljiv, otkriva nam Miroslav Lilić (68), legendarni urednik Televizije Zagreb i Hrvatske televizije, koji će svoju autobiografiju pod nazivom "Bez reprize" predstaviti na gala večeri u hotelu Sheraton 14. travnja.
Noći s magnetofonom
Jutarnji list ekskluzivno objavljuje ulomke iz uzbudljivog štiva u kojem autor iskreno opisuje svoje doživljaje s preko tristo likova s političke i društvene scene od sedamdesetih do sadašnjosti, ali pritom otkriva i svoju intimnu ispovijest velikog druželjupca i nepopravljivog romantika.
Lilićevi memoari realno su i uvjerljivo svjedočanstvo televizijske scene i poznatih osoba zagrebačke kreme toga vremena, opisanih na jedan duhovit, iskren i ponekad "zajebantski" način zbog čega se ova knjiga slobodno može nazvati jednom od najvećih društvenih insajderskih kronika moderne Hrvatske.
- Nije mi padalo na pamet pisati knjigu ili memoare, mislio sam da jednostavno nisam za to i odmahivao sam rukom kad god su me prijatelji na to nagovarali. Ipak, uspjeli su. Kad sam se odlučio, prvo sam noćima sve diktirao u magnetofon. Snimio sam 30 vrpci, što je na kraju ispalo preko 200 sati snimljenog materijala.
Pisao onako kako se sjeća
Onda je to sve bilo skidano i prepisivano na papir. Kad sam dobio prvu verziju, uopće nisam bio zadovoljan jer su mi se neke moje riječi činile umjetnima i da to zapravo nisam ja, pa sam krenuo ispočetka. Sve sam sam napisao, a potom su to urednici sredili, otkriva Lilić istaknuvši kako je sve događaje opisao upravo kako su se dogodili i kako ih se sjeća.
- To je svjedočanstvo jedne cijele generacije, kaže Lilić.
O načinu života
Cijela moja životna filozofija glasi: družite se, ljudi! Volite se, svađajte se, vodite ljubav, radite što god, samo se družite. Budite jači od boli. Pobijedite crne misli, pobjegnite od problema. Volite. Ljubite. Darujte. Praštajte. Ako nećete sad, popravnog nema. Jer, život je jedina premijera koja nema reprizu. To je jedina predstava koja se više nikada neće ponoviti.
O svojim porocima
Počeo sam pisati ovu knjigu u jednoj noći kasne jeseni 2009. godine. Zbrajam život. Više od 45 godina u restorane zalazim tristotinjak puta godišnje. Ostajem tamo prosječno pet sati. To znači da sam u tim godinama bio na 14 tisuća večera. To je 1500 sati godišnje ili ukupno 67.500 sati, odnosno deset godina svog života neprestano sam bio na večerama. Trideset godina bio sam gotovo svaku večer u birtiji, a nešto malo doma s društvom, nikada sam. Prosječno bih po večeri popio dvije litre vina - ukupno, dakle, 28 tisuća litara. Mineralne vode popio sam sigurno oko 70.000 litara, što je zajedno oko sto tisuća litara gemišta. Tu su i lijepe količine whiskeyja, gin-tonika i drugih pića.
Pušio sam od svoje 17. godine života prosječno po četiri kutije na dan, a zbog dugih noći, ponekad i više. To znači da sam popušio oko 1460 kutija, odnosno 29.200 cigareta godišnje. U 46 godina pušačkog staža to je oko 1,350.000 cigareta ili oko 200 tisuća eura. Da prije četiri godine nisam prestao, vjerojatno bih bio u onoj dugoj koloni mrtvih nevidljivih sjena koju čine moji prijatelji i poznanici. Naravno da sam narušenog zdravlja, ali nalaz krvne slike, uključivši i jetru, odličan je...
O prvom sukobu s Tuđmanom
Televizija Novi Sad prikazala je nakon izbora 1990. film s titlovima na ćirilici, koji smo od njih preuzeli. Predsjednik Tuđman dobio je slom živaca. Pozvao nas je hitno u Vilu Weiss na sastanak na kojem su bili Tonči Vrdoljak, tada član Predsjedništva Hrvatske i Boris Buzančić, tada gradonačelnik Zagreba.
Tuđman je vikao:
- Zašto uzimate filmove od drugih studija? Jeste li vi to poludjeli? Kakva je to ćirilica?
- Gospodine predsjedniče, ja bih sada mogao dati nalog da više ne uzimamo njihove filmove, ali ne možemo naglo prestati preuzimati sav program od JRT-a jer nemamo čime ispuniti svoj. Normalno je da smo protestirali protiv ćirilice i dao sam nalog da se prekine emitiranje ako se ponovi - rekao sam mu.
Nije to prihvatio, ali se smirio. No, onda je Milovan Šibl, koji je u to vrijeme bio ministar informiranja, pokušao intervenirati u program. Imao je svoje kadrovske prijedloge.
Kako to obično biva sa mnom, bijesan sam odigrao na prvu loptu i napisao ostavku. Iste večeri sam je poslao Tuđmanu i Vrdoljaku. Napisao sam da ne mogu raditi u atmosferi pritisaka. Objasnio sam da se politika miješa u kreiranje programa i postavljanje kadrova. Rekao sam da odlazim zbog svoga morala, kako bih jednog dana mogao pogledati kćeri Matei u oči. Nisam mogao podnijeti mogućnost da se pred njom moram sramiti zbog svojih postupaka...
- - - - - - -
Ustani, Miro, otrijezni se, zovu te iz kabineta predsjednika Tuđmana. Mislio sam da se zafrkava, ali ne. Stvarno su tražili da u 10h direktor Branko Lentić i ja budemo kod Tuđmana. Sav sam se preznojio do Visoke ulice.
- Što ste deprimirani? Pa valjda možete primiti kritiku. Uostalom, vrlo važno što komentira Šibl. Vi radite svoj posao. Izvolite se boriti, idite pametno protiv JRT-a.
- Oštro, ali pametno - ponovio je Tuđman i dodao:
- Mi moramo imati našu, hrvatsku televiziju.
Odlučio sam ostati....
O Kseniji Urličić
- Danas sam te vidio, da li ću te sutra ponovno vidjeti? Poznaješ li dane kada je sve mutno i tužno? Ja ih poznajem. To su dani kad ne vidim tebe - tako je glasilo prvo ljubavno pismo koje sam, potkraj šezdesetih, napisao kolegici Kseniji Urličić.
Imao sam 24 godine i radio kao urednik JRT razmjene i Vijesti. Ona je već bila rastavljena i hodala je s današnjim suprugom, inženjerom Ivicom Urličićem. Bila je lijepa, iznimno profinjena, elegantna i nježnog pogleda. Zajedno smo radili, ali ona nije imala pojma da mi se sviđa. A ja sam bio uporan. Svakih 15 dana - novo pismo. Kako bih bio uvjerljiviji, anonimna pisma sam prvo potpisivao vlastitom krvlju kao grof Monte Kristo jer sam obožavao taj film. A onda sam shvatio da to ipak nema smisla, pa sam krv zamijenio tintom.
To je trajalo tjednima, mjesecima, sve dok jedog dana nismo zajedno pripremali Dnevnik. U zadnji čas shvatili smo da s tekstom koji je trebala pročitati Ksenija nešto nije u redu. Zgrabio sam njezin papir i rukom brzo dopisao što treba pročitati, ali više nije bilo vremena da ga pošaljem na prepisivanje daktilografima.
Ksenija je iste večeri sjela pored mene u kombi koji nas je razvozio kućama i, gotovo šapćući mi u uho, zapitala:
- I? Što ćete noćas raditi?
- Mislim da ću učiti i čitati - odgovorio sam naivno.
- Znači, nećete mi napisati pismo?
Presjekla me.
- Prepoznala sam u ispravkama vaš rukopis - rekla mi je tiho i bez ljutnje.
- Ne znam o čemu govorite. Ma gdje bih se ja vama usudio pisati pisma?
Izvlačio sam se na sve moguće načine, no ona se samo slavodobitno smiješila.
Do danas smo ostali u odličnim odnosima. Često se družimo i uvijek se od srca nasmijemo kad se sjetimo te dogodovštine.
O svom prvom Dnevniku
Jednoga dana 1976. godine dogodilo se da dvojica urednika nisu došla na posao. Jedan je slavio useljenje u novi stan, pa se s nekim zamijenio, a taj netko se nije pojavio. Nema urednika - voditelja. Tada sam radio kao pomoćni urednik. U pet sati dolazi Branko Puharić, direktor televizije. Sve nas pogleda i u sekundi kaže:
- Liliću, večeras ti vodiš Dnevnik.
- Nemojte mene, nemojte mene - molim ga, ali on će odlučno:
- Spremaj se!
Užasan sam tremaroš. I danas se bojim kamere, a ta nenadana i šokantna odluka rezultirala je strašnim grčem u želucu. Od straha sam svako malo jurio na zahod, a trebalo je početi pisati najave. Svi su pomagali. Ulazim u studio, ništa ne vidim, vrti mi se u glavi, noge mi klecaju, gutam pljuvačku... Otvori se zemljo i uzmi me prije te proklete špice Dnevnika... I počelo je. Drhtavim glasom jedva čitam najave. Negdje do polovice Dnevnika sam se malo sabrao i bilo je nešto bolje. Sve u svemu, bilo je to za mene užasno iskustvo, bio sam krajnje nezadovoljan, ali većina je nakon toga rekla da je u cijelosti ipak bilo dobro. I tako je krenulo. Vodio sam Dnevnik sve do 1986. godine
O prvoj supruzi i prvoj punici
Početkom sedamdesetih na televiziji sam upoznao izazovnu crnku. Rekla mi je da se zove Dina Hohšteter. Bila je akademska slikarica. Polako sam joj se počeo udvarati. Jako mi se svidjela. Bila je posebna, iskrena, dobrodušna, vrlo nježna i osjećajna. Jako sam se zaljubio. Bilo me malo strah upoznati se s njezinom majkom jer je Ervina Dragman bila poznata glumica, priznata dama, a ja za nju nepoznati novinar iz Siverića. Zato je Dina pripremila majku na moj dolazak. Rekla joj je da je upoznala nekog ludog novinara.
- On se odijeva kao Rus - dodala je.
A ja sam se doista tada odijevao kao Rus - u to sam vrijeme nosio hlače sa širokim nogavicama i šarene košulje. Gospođa Dragman je unatoč svojoj slavi i karijeri bila vrlo ugodna i draga osoba. Prilikom upoznavanja imao sam veliku tremu. Dina i ja smo neko vrijeme hodali, družili se i 1973. se oženili.Bilo je to vjenčanje za pamćenje. Bio sam uistinu presretan što sam se oženio i što ću živjeti s Dinom i njezinom majkom u Boškovićevoj. Sedmodnevno bračno putovanje proveli smo u Dubrovniku, u velikom apartmanu na devetom katu tada najprestižnijeg hotela Excelsior.
Moja punica je bila izvanredna žena. Radila je sve što je mogla da nam ugodi. Išla je svakodnevno na tržnicu, kuhala, spremala, prala, pomagala nam financijski. Čak je češće od nas odlazila s našim crnim pudlom Ninom u šetnju Zrinjevcem. Sjećanja na tu plemenitu osobu koja je bila spremna sve žrtvovati za sreću svoje kćeri i mene, prožeta su najdubljim štovanjem.
O dječačkom uzbuđenju
Vraćali smo se sa školskog izleta. Zapuhala je košava u Beogradu i učiteljici visoko podigla haljinu.
- Učiteljice, vidi vam se kombine - otelo mi se iz sveg glasa.
Dječja posla, pomislila je valjda ta brineta, ne shvaćajući da je taj prizor za mene bio očaravajući jer mi je prvi put otkrio ženu. Urezao mi se u sjećanje i ostao živ sve do danas.
O kardinalu Stepincu
U Nedjeljnoj Dalmaciji napisao sam članak koji će me poslije pratiti kao tamna mrlja na savjesti, zbog kojeg osjećam kajanje i duboko žaljenje i zbog kojeg se, evo, i javno ispričavam iako sam to već davno učinio.Tekst je bio posvećen nadbiskupu Stepincu. Preciznije, članak je više govorio o negativnoj ulozi koju su u Drugom svjetskom ratu imali neki pripadnici Katoličke crkve, poput fratra Miroslava Filipovića Majstorovića, koji je sedam mjeseci čak i zapovijedao ustaškim logorom Jasenovac. Otvorila se društvena rasprava o Stepinčevoj ulozi u ratu. Znao sam da su ljudi iz mog okruženja 90 posto katolici. Znao sam da će članak naići na njihovu osudu, ali uz napad, taj sam tekst iskoristio da proguram nekoliko pozitivnih stvari koje je Stepinac kao nadbiskup učinio.