Naša sugovornica obišla je velik dio Europe, a posljednjih godina i dobar dio svijeta. Brojna iskustva, tvrdi, oplemenila su je i oslobodila brojnih predrasuda.
- Putujem zato što se moram kretati. Putovanja su moja terapija! Imam potrebu mijenjati mjesto boravka, odlaziti, pa se vraćati i u tom ritmu promjena uvijek se događaju promjene na unutra. Svako putovanje donosi nove izazove, situacije koje traže djelovanje a ponekad i suočavanje sa svojim najgorim strahovima. Na sreću putovanja donose i brojna poznanstva, međusobna pomaganja, slučajne susrete koji traju možda samo pola sata ali ostave dubok trag u sjećanju. Putovanja i kretanja općenito za mene su prilika da sagledam sebe iz nekog novog kuta gledišta. Kroz pomake u kretanjima dolazi i do pomaka u svijesti. To je moja dinamika bivanja - priča nam Paula Vranković i opisuje najljepše mjesto koje je do sada posjetila:
- Machu Picchu. Izgledalo mi je nestvarno i teško mi je bilo povjerovati da takvo nešto zaista postoji. Ali na svu sreću postoji!
Na putovanjima se može trošiti i zarađivati
Općenito vlada dojam kako su putovanja skupa i kako za njih treba novaca, međutim našoj sugovornici se čini kako ljudima treba ipak malo više hrabrosti i spremnosti na izlazak iz zone sigurnosti.
- Ljudi će radije trošiti na stvari nego na iskustva! A kad se već krene na put, je li to skupo ili nije ovisi o tome kakav komfor trebaš ili ne trebaš. Možeš odsjesti u luksuznom hotelu ili u sobici u hostelu. Možeš unutar jedne zemlje putovati skuplje avionom ili jeftinije dva dana autobusom. Možeš trošiti novce na precijenjene izletničke aranžmane, a možeš pokušati biti samodostatan i raditi neke poslove u skladu sa svojim vještinama - priča Paula i dodaje kako je njeno nedavno putovanje u Peruu većim dijelom bilo po ovom posljednjem principu.
- Boravila sam u jednom gradu u Amazonskoj džungli i kako bih bila samodostatna podučavala sam engleski jezik, održavala radionice iz art terapije i pomagala u hostelu u kojem sam odsjela. Na taj način si u financijskom balansu i bogatiji za neka nova iskustva i poznanstva - tvrdi Paula.
- Volim doputovati negdje i onda tamo boraviti neko vrijeme, družiti se s lokalnim stanovništvom, integrirati se u zajednicu ili volontirati za dobrobit zajednice. Ako 'uzimamo' od nekog mjesta, moramo uvijek biti spremni nešto zauzvrat i dati. Većina turista nažalost 'krade' energiju mjesta, a ništa ne nudi zauzvrat. Imala sam priliku upoznati skupinu entuzijasta u Andama koji noću odlaze na turističke atrakcije Inka kako bi meditirali i na taj način vratili tim mjestima energiju koju su, kako oni tvrde, turisti odnijeli - zaključuje naša sugovornica.
Na putovanjima rušimo predrasude
- Na putovanjima često nailazimo na predrasude. Bilo vlastite ili tuđe. Ali zato imamo priliku suočiti se s tim predrasudama u odnosu na druge i nešto mijenjati, postati tolerantniji. Najgore je nikad se ne maknuti iz mjesta u kojem si odrastao i umišljati kako smo samo 'mi' ok, a svi ostali ništa ne vrijede. To je ograničenost uma i protiv toga se treba boriti. Osobno sam se neugodno iznenadila kad sam naletjela na predrasude koje Latino-amerikanci imaju prema bijelcima. Mislila sam da je takvo nešto nemoguće, pa ipak smo mi bijelci, uzvišena rasa. Haha, predrasude - priča Paula i dodaje:
- Putovanja ne trebaju biti ništa spektakularno. Često se za putovanja prišiju ideje o nečemu što bi samo po sebi trebalo biti super i donijeti puno užitka. Nije uvijek tako. Kad putujemo, mi nosimo sve svoje sa sobom. Svoje probleme, strahove, sumnje. Ponekad nam upravo putovanja trebaju da bismo se s time suočili i otpustili. Isto tako ako nas neka mjesta privlače, ne znači da ćemo tamo doživjeti samo lijepa iskustva. Možda će biti upravo suprotno. Ali iz nekog razloga trebamo kroz ta iskustva proći. Nema pravila. Svatko stvara svoja. Ponekad na put idemo s lakoćom, ponekad se moramo gurnuti u avion. A ponekad nam treba podrška da se odvažimo krenuti sami. Stoga planiram održavati putopisne večeri gdje bi se dijelila iskustva s putovanja i inspirirali jedni druge na kretanje. Takvi nam susreti uvijek dobro dođu...
Meni je najdragocjenije na putovanjima susreti s ljudima. Sjećam se jedne vožnje autobusom po Meksiku. Autobus u stilu onog iz filma 'Ko to tamo peva' bio je već krcat putnicima kada sam se ukrcala. U nedostatku sjedećih mjesta morala sam sjesti na pod. Prvo sam bila zatečena pozicijom u kojoj sam se zatekla ali ubrzo sam se prepustila i tada se počela događati čarolija.
Onaj trenutak zamrznut u vremenu kada ti se čini da je sve na svom mjestu i baš onako kako treba biti. Srce se otvori i ganu te ti prizori života dok promatraš putnike u njihovim aktivnostima. I svi su ti putnici odjednom bliski, iako ih nikad ranije nisi srela, iako si jedina strankinja u autobusu prepunom Meksikanaca.
Zatim kao da se ta čarolija trenutka prenijela na sve njih pa su mi počeli poklanjati voće, dijeliti sa mnom svoju hranu, razgovarati sa mnom kao da se znamo već sto godina.
I beskrajno zahvalna na dijeljenju trenutka stižeš na svoje odredište i nastavljaš dalje u neke nove susrete.