Upozorenje je bilo jasno. - Nemojte dolaziti prije 10.45, ja žestoko treniram do kraja, do 11.00. Neću otići ranije, čekat ćete me - kazala je Sandra Paović dok smo dogovarali čvenk u stolnoteniskoj dvorani.
Vjerojatno nije odmah shvatila da nam je želja vidjeti je u akciji, ali i doživjeti volju i snagu svih stolnotenisača s kojima posljednjih mjeseci dijeli dvoranu. Najviše se, kaže, divi igračima u kolicima.
- Probajte sjesti na stolicu i igrati. Meni su nakon sat vremena otpale ruke jer ih stalno moraš držati visoko. Nevjerojatan je to napor, ti ljudi su čudo.
Sandrino čudo je povratak za najdraži stol. Draži i od obiteljskog? Bilo bi grubo reći, ali osmijehom dovoljno govori o svojoj drugoj, stolnoteniskoj familiji. Dok secira osjećaje oko skorog povratka natjecanjima i nastupa na međunarodnom turniru u Mađarskoj u ožujku, ne skida “smajlić” s lica.
Odlazak na trening
- Da samo znate koliko me mentalno diže spoznaja da idem na trening... U početku mi je bilo neobično, iako sam se jako veselila. Sada su mi treninzi već postali dio svakodnevne rutine.
Nakon natjecanja u svim relevantnim stolnoteniskim arenama u svijetu, sada je opet na početku. Olimpijske stolove zamijenili su oni u Društvenom domu u Prečkom. U treningu je oko tri mjeseca, četiri puta tjedno je za stolom.
- Svako jutro se budim malo dulje, mojem tijelu treba vremena da počne funkcionirati. Zato i ujutro radim vježbe, trudim se držati fizičku spremu na što boljoj razini. Morat ću razgovarati s Paraolimpijskim odborom, trebao bi mi još sat-dva tjedno rada na ciljanim područjima jer nakon svakog jačeg napora osjećam bol u koljenu i leđima. Ne smijemo riskirati s ozljedom jer bi me svaki veći problem gurnuo u kolica.
Razlika u odnosu na prije? Nije to više ona djevojka koju je potpisnik ovih redaka kao klinac gledao kako u Dugoj Resi grize stol, razbija protivnice ili rekete. “Danas nisam takva, iako mi pobjegne koja nepristojna riječ”, smije se Sandra. Razlika je, naravno, u fizici, jer tijelo nije spremno pratiti ono što bi glava htjela. Zato je tu trenerica Nataša Steljić. Nale, kako je “učenici” zovu, Sandri je više od trenerice. Prijateljica, dugogodišnja kolegica, danas mentor i sparing-partner, osoba koja joj pomaže pomaknuti vlastite granice, ali je i iznova uvodi u toliko poznati, a opet novi svijet. Naime, stolni tenis osoba s invaliditetom mnogo je kompleksniji sport nego što možete pomisliti.
‘Nema veze, dići ću se’
- Kada uspije vratiti servis ili odigrati jednu lopticu nakon vlastitog, onda je nepobjediva, i vjerujem da joj igračice u njezinoj kategoriji neće moći ništa. Ipak je Sandra velika igračica i znanje je neupitno. Međutim, moramo još poraditi na prljavoj igri - otkriva Nataša.
Prljava igra u stolnom tenisu? Nakon eventualnih “prevara s travom” (podloga na reketu od koje loptica dobiva drugačiju rotaciju nego od normalne gume) u pionirskim i kadetskim danima, nismo pomislili da i u paraolimpijskom pingiću postoje muljaže.
- Čim suparnice vide da se teško krećem, pokušat će sa servisima i reternima do kojih teško dolazim. Sve što ide kratko i u stranu meni je teško dohvatljivo, a vjerujem da će me brzo pročitati jer druge reprezentacije snimaju sve protivnike. Zato moramo raditi na tome, moram biti hrabra i spremna baciti se na loptice. Ako na turnirima ljudi mogu ispadati iz kolica jer su skočili za lopticom, onda mogu i ja udariti rukom o stol ili pasti. Nema veze, podignut ću se - kaže Sandra.
Uvijek do sada se podignula, čak i kada je perspektiva bila siva. Danas, 30. siječnja, navršavaju se četiri godine od umalo kobne nesreće u Francuskoj.
- Nekada mi se čini kao da je prošlo mnogo vremena, a nekada kao da je bilo jučer.
Veliki motiv
Sjedili smo uz čaj, pretresali prošlost i budućnost i gledali djevojku koja je odlučna, ali i dovoljno hrabra govoriti o svemu što joj se dogodilo. Nije joj problem ni reći “baš danas na sebi imam trenirku u kojoj sam imala nesreću, trenirku koja mi je i dalje najdraža”. Nataša kaže da je podignula sve u dvorani i svima udahnula novu inspiraciju. Njezina su inspiracija svi naredni turniri, i Prvenstvo Hrvatske u ožujku u Samoboru i nastup na europskoj smotri u rujnu.
- Naravno da su mi Paraolimpijske igre u Riju veliki motiv. Da, zlato bih slavila kao i ono ‘pravo’.
Prema našim mjerilima, zlato osvaja svaki put kada s kolegama stane za stol. Ne vjerujete? Društveni dom u Prečkom ponudit će vam odgovor.