Nekad predana pripadnica evangeličke crkve i gorljiva republikanka Susie Meister, počela je studirati religiju. Željela je produbiti svoje znanje i bacila se na učenje.
No, nije očekivala da će novostečena znanja potpuno promijeniti njezine poglede na politiku i vjeru.
Ovo je njezina priča koju je podijelila s Huffington Postom :
'Bio je siječanj 2001. godine i prisustvovala sam inauguracijskom balu Georgea W. Busha. Mjesece sam provela pomažući u njegovoj predsjedničkoj kampanji i moram reći da nije bilo nimalo lako. Nakon debakla na izborima u Floridi, sudske odluke i konačne Bushove pobjede, napokon sam uživala u plodovima svojega rada slaveći s predsjednikom kojemu sam i sama pomogla da bude izabran.
Naravno, moja uloga u kampanji nije bila nimalo glamurozna. Bila sam samo 20-godišnja studentica političkih znanosti i religije koja je mislila da su ovi izbori početak mojeg rada za desnicu. Netom prije sam se bila pojavila i u MTV-jevom reality showu 'Road Rules' gdje sam vrlo javno predstavljala konzervativni evangelički pogled na život sa svim njegovim 'djevičanskim' kršćanskim obilježjima. Nakon toga sam željela taj trenutak slave pretvoriti u nešto smisleno.
Tijekom kampanje, posjećivala sam republikanske sastanke, vozila Bushove savjetnike Andrewa Carda i Karen Hughes kad su bili u gradu, a na inauguracijskom sam balu bila zadužena za posebnog gosta Drewa Careyja. Tijekom večeri priznao je da nije baš pravi republikanac, već libertarijanac.
'No dobro. Barem nije onaj grozni liberal', pomislila sam.
Vjerovala sam da je moje sudjelovanje u kampanji zapravo samo početak mojih napora da promoviram konzervativni pokret i možda početak moje karijere.
Kako sam odrastala u evangeličkoj zajednici, kršćanska retorika bila mi je jako dobro poznata i nikad mi nije palo na pamet da su ljudi to sve potpuno krivo shvatili. Tijekom osamdesetih i devedesetih evangelički pokret počeo je promovirati i komunicirati jednu posebnu poruku koja se sastojala od promicanja 'obiteljskih vrijednosti', militarizma i pro-life pokreta. Njihova jedinstvena teološka pozicija mobilizirala je evangeličke glasače i na kraju odlučila izbore.
I dok sam stajala tamo u svojoj ljubičastoj satenskoj haljini i gledala novog predsjednika i prvu damu kako plešu svoj prvi predsjednički ples, inspiriralo me ono što sam mislila da će biti pomak prema osobnoj odgovornosti, odmak od cirkusa Clinton/Lewinsky i povratak filozofiji svetog oca desničarske politike, Ronalda Reagana. Ono što tada nisam znala je da ću ubrzo i sama postati jedna od 'onih liberala' i da će upravo ono što je inspiriralo moj konzervativizam, biti ono što će ga i oboriti: moja vjera.
"I used to be Republican...and then I studied religion," via @susie_meister https://t.co/qfvIeojDjQ pic.twitter.com/BXURc1frI2
— HuffPost Religion (@HuffPostRelig) 24. veljače 2016.
Bila sam više od obične kršćanke. Išla sam u crkvu i po nekoliko puta tjedno, tražila savjete od pastora na privatnim sastancima, a nakon pet minuta televizijske slave govorila sam mladima o tome kako da ostanu 'čisti' u 'grešnom' svijetu. Kad sam počela studirati religiju na Sveučilištu u Pittsburghu, ljudi iz crkve su me upozoravali što bi se moglo dogoditi pod utjecajem liberalne inteligencije.
Pristranost 'bezbožnih liberala' koji predaju na sveučilištima bila mi je dovoljan razlog za bijeg od tradicionalnog obrazovanja. Vjerovala sam im kad su mi rekli da znanstvena zajednica naginje lijevo, ali bila sam sigurna da će se vjera čvrsta poput moje oduprijeti akademskoj strogosti.
No, ono što se dogodilo nije odustajanje od moje vjere, već promjena u shvaćanju Svetog pisma. Iako sam oduvijek čitala Bibliju i dobre dijelove znala napamet, vjerovala sam stručnosti svojih mentora (od kojih su neki bili samo laici koji su podučavali vjeronauk) i njihovoj interpretaciji.
Što sam više čitala tekst bez ikakvog filtriranja i što sam više učila o znanstvenim istraživanjima, njihovo mi je tumačenje imalo sve manje i manje smisla. Njihov stari Isus nije bio nimalo nalik novom Isusu.
Više nisam mogla pomiriti Isusove pozive da ne sudimo, da ljubimo svoje neprijatelje i da nosimo svoj križ sa svim onim stavovima klerikalne desnice o socijalnim, ženskim i LGBT pravima. Iako sam se na početku osjećala osamljenom u svojoj teološkoj mijeni, nisam bila sama.
Nedavno istraživanje Pew Research Centra ustanovilo je da evangelici ostaju pri svojoj vjeri u 65 posto slučajeva. Iako se ne zna koliku ulogu obrazovanje ima u nečijoj odluci da napusti tradiciju, čini mi se da bojazan mojih donedavnih evangeličkih suvjernika koju imaju spram sekularnog obrazovanja, nije bila posve neutemeljena. Ne radi se samo o tome da opće obrazovanje dovodi do promjena u vjeri. Naime, nedavna studija Aarona Franzena sa Sveučilišta Baylor pokazala je da češće čitanje Biblije dovodi do veće želje za ostvarivanjem socijalne pravde – što je tipična crta liberala.
Moj svijet koji sam dotad poznavala se urušio kao kula od karata. No, to je samo povećalo moju želju za znanjem o teologiji moje mladosti. Nastavila sam studirati religiju i dvije godine kasnije diplomirala. Sad se više ne smatram evangelikom, ali ih i dalje proučavam.
Tek nakon evolucije moje doktrine, shvatila sam da se više ne slažem s konzervativnim političkim pogledima za koje sam se nekad srčano zalagala. Isus je bio heroj siromašnih, slabih, krotkih i potlačenih. Ohrabrivao je svoje sljedbenike da prodaju svoju imovinu i sve poklone siromašnima. Družio se s prostitutkama i lopovima.
Isusov životni stil nije nimalo nalikovao na životni stil tipičnog desničara.
Moja tranzicija ulijevo nije se dogodila preko noći. Ponekad sam se osjećala kao dezerter. Čovjek za čiju sam kampanju radila više nije predstavljao moj politički svjetonazor. I dok sam nastavila promatrati evangeličke obrate i okrete, pogotovo u izbornoj godini, bila sam fascinirana time kako uspijevaju prilagoditi teologiju politici.
Evangelici ne predstavljaju monolitnu grupaciju, nego se tradicionalno poistovjećuju s konzervativnim politikama. Mnogo se govorilo o Donaldu Trumpu i o tome da njegov život ne odražava ništa od onoga što evangelici smatraju 'obiteljskim vrijednostima'.
Povijesno gledano, kršćani su se uvijek radije priklanjali politici nego osobi. Od razvoda Ronalda Reagana, do toga da je Mitt Romney zapravo mormon, evangelički kršćani prednost daju onome čija se retorika najviše poklapa s njihovom filozofijom i za koga vjeruju da može osvojiti izbore, nego onome čija bi se osobna biografija poklapala s njihovom religijskom doktrinom.
Moj put od mlade republikanke do nešto malo manje mlade demokratkinje nije se dogodio zbog krize vjere, nego zbog pronalaska inspiracije u Isusu Kristu. Jednom kad sam otklonila dogmatske leće i razne interpretacije Biblije, otkrila sam osobu koja je štitila prostitutke i hranila siromašne. Isusov život jednostavno se nije reflektirao u stavovima onih na desnoj strani političkog spektra te sam zbog toga otišla.'