Kad smo prošle godine posjetili Marinu Korkyra u Veloj Luci na Korčuli, tekst je izišao pod naslovom "dašak Dubaija u Veloj luci".
Ne bez razloga jer ova je marina, otvorena prije samo dvije godine, jedna od najljepših privatnih marina na Jadranu, s vrhunskom uslugom i pruža sve ono što je nautičarima potrebno.
Podsjetimo, zašto Dubai? Zato što je čitava marina građena u obliku betonskog cvijeta, a koliko god zvučalo nevjerojatno, napravljena je u samo šest mjeseci. Doduše, za to je trebalo čekati deset godina radi potrebnih dozvola, ali je marina uvelike (nabolje) promijenila vizuru Vela Luke.
Širokim osmijehom opet nas dočekuje direktorica Ivana Šegon. Kaže kako rad na marini nikad ne staje. Stalno razmišljaju što bi moglo bolje, kako unaprijediti posao, a moraju se i prilagođavati novim zakonskim propisima.
Tako su prije tri mjeseca uložili velik novac u pumpu za ispumpavanje crnih tankova, odnosno otpadnih voda s brodova. Imaju, kaže, sreću što su moderna marina koja je spojena na kanalizaciju, što mnoge marine nemaju zbog čega moraju organizirati prijevoz cisternama lokalnih komunalnih poduzeća.
Marina Korkyra ima 132 veza, te bar i restoran koji pružaju nezaboravan pogled na cijelu uvalu Vele Luke. Zalazak sunca s pogledom na otočić Ošjak, jedan je od najljepših na Mediteranu. Marina je napravljena kao otok s dva moderna paviljona koji su povezani mostićima s obalom čime se stavlja pečat na prepoznatljivi vizualni izgled marine. U prvom paviljonu smještena je recepcija, suvenirnica i sanitarni čvorovi, dok su u drugom smješteni bar i restoran koji su otvoreni za nautičare, ali i za sve goste Vele Luke: mještane, gurmane i one koji jednostavno vole sjesti na finu kavu, čašu domaćeg vrhunskog vina te uživati u odmoru u ovom posebnom korčulanskom mjestu.
No, sve to već je dobro poznato, a "barba Mile" baš i nije. Ivana nas, kaže, mora upoznati s ovom otočkom legendom. Najstariji je mornar u marini, a iako je zagazio u osmo desetljeće života, i dalje rado skače po gatovima, veže brodove, pomaže neiskusnim jedriličarima...
- Da samo znate kako mu se zove čamac - smije se Ivana. Zove se - Titanic. Maleni plavi kajić njegovo je životno zadovoljstvo i dokaz da su nekad male stvari najvažnije. S njime ide u ribe, plovi uokolo otoka, ništa mu više ne treba. A plovio je i na najvećim brodovima.
Pravo mu je ime Franko Oreb no svi ga zovu Mile. Kormilar je, završio je Pomorsku školu, bio šef posade na kruzerima, a "naviga" od 1964., kada je krenuo na jedrenjacima. Na kruzerima je proveo više od tri desetljeća i oplovio cijeli svijet, od Australije, Amerike, Afrike, Europe....
- Plovim cijeli život. Ja bez toga ne mogu. Kad nisam u marini, u ribolovu sam. Vršama lovim komarče (orade), brancine, ušate, pa i ugora - kazuje nam.
Glas mu malo zadrhta kada ga pitamo gdje mu je na svijetu bilo najzanimljivije.
- U Venezueli. Tamo sam se vjenčao sa svojom suprugom Anom Mariom Ramos Oreb. Bili smo u braku 45 godina, a onda je ona nedavno preminula od korone. Teško mi je - kaže na rubu suza.
Idemo na ljepše teme. Kaže kako je "Titanic", barka duga tri metra, ime dobio od unuka koji je sa 10 godina bio veliki zaljubljenik u baš taj brod, a danas je uspješan učenik Pomorske škole i nastavlja obiteljsku tradiciju. Druga je barka nešto veća, zove se Mile i duga je šest i pol metara. Pitamo ga kako to da i dalje ima snage i volje raditi ovaj težak posao. U marini se cijeli dan živi i radi na suncu, vežu se teški konopi, hoda se čitavog dana vamo-tamo.
- A što ću kad ja to volim. Posebno mi je drago kada vidim da prenosim znanje mlađim naraštajima. Ja bez mora ne mogu. Ako nemam posla, odvezem se svakog jutra samo da vidim more, jer bez tog prizora nisam navikao živjeti. To je sve što mi je potrebno - zaključuje spimatični "barba Mile".
