‘Baš nikoga ne zanima što smo prošli, a mi smo za šaku dinara radili najteži posao na otoku‘

Bilo ih je u to doba samo dvadesetak. Oni najsnažniji, najodvažniji i najsposobniji prihvatili su se vjerojatno najtežeg posla koji se tada nudio na otoku Mljetu. Bile su sedamdesete, a oni su bili "pržinari". Teško je danas reći jesu li ih u ovaj, iznimno težak i zahtjevan fizički posao odveli glad i sveopća neimaština kakva je vladala na gotovo svim otocima krajnjeg Juga, ili onaj urođeni dalmatinski "dišpet", volja i želja da se odradi nešto čak i ako se čini nemoguće. Nadnice su bile skromne, posao često i po život opasan, a plaća se dobivala po učinku, odnosno po jednostavnom receptu - koliko kila izvadiš, toliko novca dobiješ.

Naime, još od vremena Dubrovačke Republike, na Mljetu, točnije na lokacijama između naselja Korita i Saplunara, vadila se "pržina". Pi...