NAUTIČKO JEDRO OTKRIVA

Jeste li znali da u svibnju nema vjenčanja u Šibeniku: Nepoznata legenda zbog koje je nastao neobičan narodni običaj

Vjenčanje bračnog para Dorbić u tradicionalnim šibenskim svadbenim nošnjama

 Muzej grada Šibenika
Ta tradicija datira još u 17. stoljeće, kad je prošla epidemija kuge, zbog koje je dio djevojaka bio unovačen u samostan Svete Lucije

Kad su ona i suprug planirali svoje vjenčanje, Orijana Koloper imala je želju da se uda u svibnju. To je mjesec u kojem je rođena, a i koji joj se činio idealnim za slavlje: tada niti je prevruće, niti je hladno, vrijeme je to novih početaka i buđenja prirode.

- Ma, koji peti mjesec? Ovdje se nitko tada ne ženi - rekao je ovoj rođenoj Zadranki njezin suprug Željko, Šibenčanin.

- Ma, kako to misliš? - pitala ga je Orijana koja se tada već bila iz rodnog grada preselila u Krešimirov grad.

- Nemam pojma zašto, ali u svibnju ovdje vjenčanja nema - odgovorio joj je Željko.

Nestanak plemića

Objašnjenje joj je dala jedna prijateljica koja joj je rekla kako ova tradicija datira još u 17. stoljeće, u vrijeme kada je Šibenikom harala kuga.

- Rekla mi je da je Šibenik jedva preživio to razdoblje. Kuga je u 16. i 17. stoljeću u etapama svako malo harala gradom. Od 12 ili 13 tisuća stanovnika, u gradu ih je ostalo jedva tisuću - priča Orijana.

Nestala je većina plemićkih obitelji, jedni od rijetkih koji su preživjeli bili su Divinići. Nakon što je kuga iskorijenjena, grad jedno vrijeme nije imao ni vlast. Za istjerivanje bolesti iz grada najviše su bili zaslužni tadašnji biskup te Foscolo, generalni providur Dalmacije.

image
Muzej grada Šibenika

No, ono što je Orijanu najviše zaintrigiralo bila je upravo priča o vjenčanjima. Bacila se na istraživanje i došla do legende o jednoj djevojci. - Djevojka je bila iz bogatijeg staleža te je, kao i brojni plemići, imala ljetnikovac. Obično su to bili ljetnikovci izvan grada, ali i na otocima, posebice na Zlarinu. Kad je počela kuga, ona je opremila svoj ljetnikovac, koliko se u ono doba uopće moglo, i tamo brinula o bolesnima - priča Orijana.

Poslije je otišla u dubinu te priče koja je postala okosnica njezina povijesnog romana "Zavjet". Djevojku koja je protagonistica legende imenovala je Jelena.

- Vrijeme je posvetila oboljelima od kuge. Tada se o bolesti nije puno znalo. Vjerovalo se, recimo, da se dijete nakon rođenja treba namazati voskom kako pore ne bi disale. Mislilo se da je to jedan od načina sprečavanja zaraze - kaže Orijana.

To, jasno je, nije pomagalo.

Sve je više ljudi u gradu umiralo. Djevojci iz legende na rukama, ali i generalno.

- U gradu ste u jednom trenutku mogli putem nalaziti leševe. Nije ih imao tko paliti. Dok stanje još nije bilo toliko kritično, prevozilo ih se na Paklenu, lokalitet točno preko puta Šibenika. Tamo se palilo trupla. Poslije su to činili i po cesti. Grad je bio totalni horor - govori Orijana.

Providurove mjere

Djevojka koju Orijana zove Jelena se, prema legendi, u šibenskoj katedrali zarekla da će se zarediti ako Bog poštedi njezin grad i njezinu ljubav od kuge. To je bio već spomenuti zavjet po kojemu je njezin roman dobio i ime.

Doista, nakon nekog vremena u grad je došao generalni providur Foscolo koji je dao proglas i uputio Šibenčane kako se ponašati da bi se bolest stavila pod kontrolu. Šibenik je tu ostao malo zanemaren. U Zadru su, primjerice, puno brže reagirali, grad je bio stavljen u karantenu. Luke su u pomorskim gradovima imale posebne smještaje gdje su boravili ljudi kod kojih su se javljali prvi znaci bolesti. Ipak, reagiralo se prilično kasno.

image

Orijana Koloper istražila je legendu i otkrića do kojih je došla postala su okosnica njezina povijesnog romana "Zavjet"

Tomislav Krišto/Cropix

- Prokurator za zdravstvo tadašnje Mletačke Republike je bio u Šibeniku, no brzo je otišao kada je vidio u kakvom je stanju grad. Ostao je samo njegov pomoćnik koji je poslije i umro, o čemu postoje zapisi. Kad se kuga smirila, stanovnici su sami čistili grad. Mnogi od njih su bili sakati, pa i psihički bolesni. No, nisu imali izbora - priča Orijana.

Jelena je na kraju završila u samostanu.

- Pokušala sam što detaljnije ispitati ima li istine u toj priči. Puno mi je pomogla sestra Fortunata iz samostana Sv. Luce. Naišla sam na podatak da je prvi događaj u gradu nakon prestanka kuge bilo novačenje mladih cura. Četiri djevojke na čelu s novom opaticom su u svibnju skinule svjetovnu i obukle odjeću svete Skolastike. Prošle su kroz cijeli grad i u procesiji stigle do samostana Svete Lucije. Cijeli dan se pjevalo, plesalo, posipalo cvijećem, ružama. Vjerujem da je upravo to događaj po kojem je nastala legenda - kaže Orijana.

Nama običaj dobro i dođe jer je to mjesec u kojem ima puno posla, pričesti, krizmi, kaže župnik don Mateša

Upravo zbog toga se vjerojatno ljudi u Šibeniku ne vjenčaju u svibnju.

O tome razgovaramo i s don Krešom Matešom, župnikom šibenske katedrale.

- Neki se ljudi vjenčaju u svibnju, ali u znatno manjem broju nego što to čine u travnju, lipnju, srpnju... - kaže Mateša.

Praznovjerje

Ipak, on nije pobornik izbjegavanja vjenčanja u određenom mjesecu.

- Ne bismo se trebali povoditi tim praznovjerjem. Peti mjesec je jedan od najljepših. To je mjesec koji je posvećen Mariji, mjesec u kojem slavimo najviše sakramenata: pričest, krizme... - govori don Mateša.

Ipak, vidi i dobru stranu ove tradicije.

- Nama, doduše, dobro dođe jer je to mjesec u kojem ima puno posla. No, ne bi se trebalo držati tog prepričavanja - kaže.

Orijanina Jelena, prema svemu sudeći, nije zauvijek ostala u samostanu.

- Zaredila se da bi spasila svoju ljubav. No, on se na kraju razbolio pa je ona izašla iz samostana. Doista sam našla zapise koji govore o jednoj djevojci koja je napustila službu - kaže spisateljica.

Tijekom svojih istraživanja dobila je vrlo živopisnu sliku o tome kako je Šibenik prije izgledao.

- Grad je izgledao slično kao Dubrovnik, bio je opasan zidinama. Zašto se kuga toliko proširila? U to vrijeme trajao je Kandijski rat s Turcima. Zbog toga je postojala naredba da se sva okolna sela unište i da se kuće i usjevi spale kako neprijatelj ne bi imao hrane. Onda su se svi slili u grad i oko njega. Sve je te ljude trebalo nekako hraniti. Došlo je do nestašice hrane pa su počele pljačke. Hrana se krala od Turaka i upravo se tako prenosila kuga. A tu su još i prenapučenost, nehigijena, otvorena kanalizacija... Sve je to pogodovalo kugi - objašnjava.

image

Krešimirov grad u vrijeme kuge bio je pun leševa, koji su ležali na ulicama. Nije ih imao tko paliti. Dok stanje još nije bilo toliko kritično, prevozilo ih se na Paklenu, lokalitet točno preko puta Šibenika, gdje se palilo trupla

Tomislav Kristo/Cropix

U svojem je romanu pazila na detalje. Na to kako su u srednjem vijeku izgledale kuće, gdje se šetalo, kako se odijevalo...

- Inače imam sliku u glavi, sjednem i pišem. No, s povijesnim romanom to ne ide tako. Morala sam uložiti puno više truda - kaže Orijana.

S njom smo se našli na tvrđavi Barone. Posebno joj je drago to mjesto, tamo je i promovirala svoju knjigu.

- U romanu sam opisala i 1648. godinu koja je bila turbulentna, ali i mirnodopska u odnosu na ono što je Šibenik čekalo poslije. Tijekom napada Turaka najveću je bitku vodio barun Degenfeld kojeg su Šibenčani jako cijenili, a po kojem je ova tvrđava dobila ime Barone. Poslije sam saznala da su tvrđavu Sv. Ivana u najvećem dijelu sagradile žene. Bilo mi je baš žao što tu informaciju nisam uvrstila u roman. Muškarci su ratovali, plovili... Svaka je kuća, osim plemićkih, morala dati muškarce za galije - kaže Orijana.

Šibenik je u ono vrijeme bio veći i od Zadra i od Splita. Imao je oko 150 plemićkih obitelji

Šibenik je u ono vrijeme bio veći i od Zadra i od Splita. Imao je oko 150 plemićkih obitelji.

- Mnogi su se borili za status plemića, a svake se godine biralo jednu novu obitelj koja će se moći pohvaliti tim statusom - priča Orijana.

Borbene žene

Otkriva i kako se glavna ulica, Kalelarga, nekada zvala Grecchi.

- U njoj su bile obrtničke radnje koje su većinom vodili Grci koji su se doselili u Šibenik. Radilo bi se sa stražnje strane, u dvorištima. Šibenčani su bili obrtnici i trgovci, a običan puk je uglavnom obrađivao zemlju. Imali su polja izvan grada pa bi dolazili na tržnicu koja je bila na mjestu današnje Male lože.

Gradska bi se vrata otvarala rano ujutro pa bi poljoprivrednici ulazili i prodavali proizvode. Između katedrale i Vijećnice se šetalo, razgovaralo. Kod Krešimirova doma su bile štale. Roba se prala gdje je danas parking - otkriva Orijana.

Šibenik je u ono vrijeme bio veći i od Zadra i od Splita. Imao je oko 150 plemićkih obitelji

Njezin je roman bio četvrti najčitaniji od sve građe u knjižnici, a sada ide u dotisak.

- Jelena je jedan od simbola Šibenika. Ovdašnje su žene bile borbene, što se vidi i iz toga da su gradile tvrđavu. Jelena predstavlja upravo to, ali i vjernost, inat, odvažnost, žilavost... - kaže.

Nakon završetka kuge ljude se u grad naseljavalo s raznih drugih područja.

- No Šibenik, iako se oporavio, nikada nije došao do razine prije kuge. Nikada nije toliko narastao, napredovao. To ga je jednim dijelom zauvijek ugušilo - zaključuje Orijana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. kolovoz 2022 15:40