REPORTAŽA ANTE TOMIĆA

Kako su me zaveli na Korčuli: Čovjeku dođe da sve ostavi i ovdje ostane zauvijek...

 Sasa Buric/Cropix
Stelin rajski vrt, Vlahin gin s medom za njegovana nepca, moreška glavnog korčulanskog vatrogasca Žitomira i Šalina gajeta...

Na terasu se penjete kroz bujno zelenilo vrta, između nasada krumpira, mrkve, pomidora, paprika, tikvica, patlidžana, krastavaca, fažoleta, luka. Ako se Stela u suton spustila da zalije vrt, mogli biste joj već na stepenicama, da ne gubite vrijeme, pokazati što biste jeli.

"Uz ribu mi skuhajte one dvije manje tikvice, začinite ih samo zericom soli i maslinova ulja, a za salatu mi narežite onaj krupni paradajz tamo pod zidom. Ne, ne taj, već onaj desno. Tako je. I po salati, molit ću, narežite ljubičastog luka."

image

Pod terasom kod Stele i Gojka Šegedina na OPG-u Gera u Žrnovu širi se bujan vrt prepun tikvica, patlidžana, fažoleta, luka...

Sasa Buric/Cropix

Cijelu večeru mogli biste tako naručiti, pola minute nakon što ste parkirali preko puta. Gazdarica bi ubrala i donijela na stol sve što ste joj prstom pokazali, ali čemu žuriti? Polako, smjestite se, popijte travaricu pa krenite s pjatancama, sve kako je red, sa sirevima, slanim gerama, s crnim rižotima i tjesteninama sa škampima, s lignjama i komarčama s gradela, s rozatama, rafiolima... Sve je ovdje pouzdano dobro, domaće i svježe. Opustite se i blagujte dok se dan gasi, sunce tone iza crnih borova u daljini i zlatno svjetlo na vinogradima lagano se pretvara u rumen pa u plavu pa u modru neprozirnu tintu. Doživljaj je nepotpun ako ne ostanete tri, četiri sata na terasi kod Stele i Gojka Šegedina na Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Gera u Žrnovu.

image

Pod terasom kod Stele i Gojka Šegedina na OPG-u Gera u Žrnovu širi se bujan vrt prepun tikvica, patlidžana, fažoleta, luka...

Saša Burić/Cropix

Vjerni par lastavica

Nas četvorica ostali smo sve dok srijeda nije došla nadomak četvrtka. Kad se noćna svježina spustila, razgovor za našim stolom zamro i u tišini se čulo samo udaranje leptirica u žute lampe, ustao sam i odšetao do ulaza u kuhinju. Par lastavica lepršao je ispod balkona hraneći goluždrave ptiće u gnijezdu sagrađenom uz betonsku gredu.

"Ima u mom kraju vjerovanje", rekao sam spuštajući se za stol nasuprot Gojka. "Ako ubiješ lastavicu, umrijet će ti mater."

Gojko nije znao za to. On se zgranuo i na pomisao da bi netko mogao ubiti lijepo i plemenito biće kao što je lastavica. Par koji je kružio iznad naših glava već godinama dolazi u gnijezdo pod balkonom Šegedinovih. Gojko im je namjestio drvenu policu pored gnijezda da ih potakne da tu sagrade još jedno, ali lastavice su, barem zasad, ignorirale njegovo nastojanje. Premda su vrlo brižne s mladima, katkad znaju biti vrlo okrutne, priča sada Stela. Ako se iz jaja izleže šest ptića, a u gnijezdu ima mjesta za pet, onoga najmanjeg roditelji prestanu hraniti, a braća i sestre ga izguraju preko ruba. I koliko god puta vi samilosno vratite prekobrojnoga u gnijezdo, lastavice će ga odozgo ponovno izbaciti.

Stela je nekad radila u administraciji brodogradilišta, Gojko je bio instruktor u autoškoli. Onda je brodogradilište propalo, a i Gojku je dopizdilo svakog bogovetnog dana iznova pokazivati niz jednostavnih radnji: ubaci u brzinu, dodaj gas, otpusti kvačilo. Pa su se vratili životu svojih predaka, prskati loze, obrezivati masline, okopavati pomidore i loviti ribu, i sve što u izvan sezone izvuku iz zemlje i mora, u sezoni pojedu i popiju njihovi gosti. Taj krug je zatvoren, samoodrživ, potpun i bez ostatka, i Šegedinove čini ispunjenima i sretnima. Ni za čim izvanjskim njih dvoje ne žude. U studenom, kad se mrak rano spusti, na ognjište stave glavnju česmine, založe malo kruha i sira i nigdje na svijetu ne bi radije bili nego tu gdje jesu, u kamenoj kućici u svome masliniku.

Razgovor se zatim okrene na kuhanje, tko šta stavlja u šalšu. Meni je najdraža kad je temeljna, po receptu Dike Marjanović Radice, samo s maslinovim uljem, češnjakom, pomidorama, solju, cukrom i peršinom, a Stela dinsta i na luku i na češnjaku i začinja origanom i majčinom dušicom. Složimo se na koncu da može i ovako i onako i da nas oboje nerviraju zadrti gastrodogmatici, koji ustrajavaju na takozvanim izvornim receptima tvrđe nego partijski sekretari s Lenjinovim učenjem ili Vice Batarelo s Biblijom.

Zvjerinjak za Noinu arku

Ali, dosta je priče, kasno je, spava nam se i sutra nas sve čeka neki posao.

Vreli je ljetni dan, sunce zasljepljujuće bliješti na uglačanom kamenu. Već u devet jedna velika grupa turista prođe pored hotelske terase. Šljapkaju japankama put plaže. Jedni nose napuhane dupine, drugi morske pse, treći krokodile, četvrti labudove, peti flaminga. Čitav zvjerinjak promiče ulicom, kao da se iza ugla ukrcava Noina arka. Prođe zatim grupa Slovenaca na biciklima prema unutrašnjosti otoka. Desetak metara dalje na rivi dvije djevojke u narodnim nošnjama s košarama mendula i suhih smokava dočekuju umirovljenike koji silaze s izletničkog broda. Jedva smo na polovici lipnja, a turistički se zamašnjak već podmazano okreće i postojano ubrzava.

image


Sasa Buric/Cropix
image
Sasa Buric/Cropix
image
Sasa Buric/Cropix
image
Sasa Buric/Cropix

Domaći se svijet okuplja u restoranu Planjak. Po duši valja kazati da je ovo ipak konzervativna sredina i većinom se radi o muškarcima. Bit će skoro trideset godina da sam prvi put ušao u Planjak, razgovarati za novine s Davorom Štambukom. Nekadašnji korčulanski zet svakako je želio da prije nego počnemo posao, po dobrom dalmatinskom običaju, štagod marendamo i popijemo pokoji žmul. I tako je počelo naše prijateljstvo koje je trajalo sve do njegove smrti prije nekoliko godina. Nikada ga više nisam pratio u piću. Dapače, možda me je upravo prvi susret s Davorom i njegovo uvježbano dolijevanje iz bocuna, dok se oko jedanaest ujutro nisam gotovo srušio sa stolice, potaknulo da se zauvijek okanem svakog alkohola.

Nije me bilo neko vrijeme, ali jedva da se išta promijenilo u Planjku. Poznata su mi i lica, i grubi vicevi i cvrčanje skuša na gradelama i vonj češnjaka koji je u kuhinji samo dotaknuo vruće maslinovo ulje, no Vlahu Komparka, eto, nisam znao, on je mlađi. Dok nas nešto kasnije vozi do svoga imanja, pripovijeda kako je iznevjerio obiteljsku tradiciju. Svi su njegovi liječnici, a on je izabrao agronomiju.

"Umirio sam ih tek kad sam našao curu doktoricu", kaže uvodeći nas u dvorište i otključavajući kamenu kućicu koju je uredio za prodaju svojih proizvoda. Samo što smo zakoračili unutra, u lice nas je pogodio opojni miris meda, citrusa i mediteranskih aroma, kadulje, ružmarina, lavande, bosiljka. Pod staklom na jednom zidu je košnica prozirnim crijevom povezana s vrtom. Kroz taj tunel vrijedni insekti izlaze napolje i vraćaju se natovareni slatkim peludom. To je Komparakova prva ljubav, s time je počeo, s pčelama i medom, zatim se širio na začine za gin da bi, napokon, na curin nagovor počeo i s pravljenjem gina. Pokazuje nam blistavi, kromirani nizozemski stroj za destilaciju koji je nedavno kupio.

image

Vlaho Komparak iz restorana Planjak kaže kako je iznevjerio
obiteljsku tradiciju. Svi su njegovi liječnici, a on je izabrao agronomiju. "Umirio sam ih tek kad sam našao curu doktoricu."


Sasa Buric/Cropix
image

Vlaho Komparak, proizvođač meda i džina

Sasa Buric/Cropix
image
Sasa Buric/Cropix
image


Sasa Buric/Cropix
image


Sasa Buric/Cropix

Što sve znači trut

"U osnovi je tu rakijski kotao?" upitam ja stručno, zadovoljan kako sam uočio sličnost s bakrenom šklopocijom koja se u mene na selu na jednoj strani loži suhom kukuruzovinom, a na drugoj curi vruća lozovača.

"Paaa, u osnovi, da", složi se mladi poduzetnik nevoljko pa doda: "Samo skuplje."

"Koliko skuplje?"

Kad mi je kazao koliko je dao za stroj, shvatio sam da to ipak nije kao u mene na selu.

Tu mi je došlo bistrije zašto je ovaj gin skup. Ako ste pijanac, alkoholni ovisnik koji se samo nastoji dovesti u stanje omamljenosti, uzmite radije nekakav jeftiniji industrijski otrov, destilat krumpirovih ljuski i bukova parketa. Jer, ovo nije piće za vas. Ovaj gin s medom je za gospodu njegovanog nepca koji u svakoj kapi, sve cokćući jezikom, uživaju. Želeći istaknuti njegovu hedonističku prirodu, Kumparak ga je nazvao Trut, po muškoj jedinki pčela, neradniku, dangubi i lezileboviću, jednako kao što su oni zagrebački entuzijasti svoj gin nazvali Luftbremzer, no u korčulanskom se slučaju neočekivano ukazalo još jedno značenje, kad su jednom došli neki Nizozemci i stali se vragolasto cerekati i namigivati pokazujući etiketu na boci.

"Trut je na nizozemskom kučka, drolja...", objasnio nam je Kumparak.

"... glupača, kravetina, opajdara, rospija", nastavio je niz nešto kasnije Toni Lozica, a njemu valja vjerovati jer je dugo živio u Rotterdamu.

Tonija sam upoznao prije desetak godina, kad su se na čarobnom Bilin žalu vjenčali naši prijatelji Snežana i Zoran Kusovac. On je bio kum mladoženji. Pa smo dvije hiljade i petnaeste, kad sam gostovao na Šušuru, najboljem od svih južnoslavenskih književnih festivala, na terasi Tonijeve kuće u Lumbardi pekli ribu. Sreli smo se jednom slučajno i u Stonu, u konobi Bakus, u kojoj se obavezno zaustavljamo kad putujemo na jug, i svaki put me je razvedrila Tonijeva krupna, srdačna pojava.

image

Toni Lozica

Sasa Buric/Cropix
image

Toni Lozica

Sasa Buric/Cropix
image

Ante Tomić i Toni Lozica

Sasa Buric/Cropix
image


Sasa Buric/Cropix

Toni iz Guadalajare

S Tonijem možete o svemu razgovarati, on je svagdje bio i sve vidio, radio u bankarstvu, trgovini čajem, osiguranju brodova, kao hotelski concierge i turistički vodič. Unatrag godinu, dvije počeo se baviti i home cookingom. Najavite li se, mogao bi vam skuhati nešto tradicionalno, jednostavno i ukusno. Ako vam se posreći, nakon ručka će možda i zapjevati.

Jedno je vrijeme bio amaterski operni bariton, maštao i da se profesionalizira, a godinama je vikendima nastupao s jednim mariachi orkestrom. Ima na YouTubeu snimka kad Toni raširenih ruku osjećajno zagrmi: "Y volver, volver, vooolveeeeer", a otraga netko zajeca: "Ay, ay, ay, aaaaay!" zakleli biste da je to neka ekipa iz Guadalajare. Nikad ne biste pogodili da je pjevač jedan naš, Hrvat, a iza njega sve redom nizozemski akademski glazbenici.

Bezbroj je predmeta oko nas, na Tonijevoj terasi i u kužini, i gotovo svaki otvara neku priču, vodi nas u neki od bezbrojnih interesa ovoga šašavog i dragog muškarca. Popusti li vam pozornost, pretjerate li s vinom, cijelo ćete popodne ostati ovdje i ne primijetiti kad je vrijeme proletjelo. Mi smo se prenuli tek kad je Toni uzeo kratke mačeve i krenuo nam polako, usporeno pokazivati plesne korake zamahujući kroz zrak sječivima.

Dvije tradicije u Korčuli vrijedi upoznati. Jedna su crkvene bratovštine. Mistični je doživljaj kad na Veliki petak ili svetog Tudora, zaštitnika grada, bratimi Sasvetani, Mihovilci i Rokovci, u dugim tunikama i s visokim svijećama u rukama, pjevajući prođu ulicama. Druga je tradicija, naravno, moreška, ples s mačevima kojemu nitko zapravo ne zna podrijetlo ni starost. Po cijelom Mediteranu se igra, ili kako bi u Korčuli kazali - bati, a dolazi očito iz velikih, tamnih dubina vremena.

image

Moreškanti Hrvoje i Marin u kostimima za tradicionalni ples s mačevima

Sasa Buric/Cropix
image

Moreškanti Hrvoje i Marin u kostimima za tradicionalni ples s mačevima

Sasa Buric/Cropix
image

Moreškanti Hrvoje i Marin u kostimima za tradicionalni ples s mačevima

Sasa Buric/Cropix
image

Moreškanti Hrvoje i Marin u kostimima za tradicionalni ples s mačevima

Sasa Buric/Cropix

Kad mi je Žitomir Lozica, glavni korčulanski vatrogasac i strastveni moreškant, opisao jednostavnu radnju ove predstave, shvatio sam da je to nešto što korijen vuče možda još iz antike. Priča o dva kralja, crnome Moru i bijelom Osmanu, koji se bore za naklonost ljepotice Bule, vrlo je slična homerskoj zgodi kad je princ Paris, lakomisleni sin trojanskog kralja Prijama, oteo ženu Helenu grčkom kralju Menelaju i pokrenuo rat koji se nakon deset godina okončao potpunim razaranjem njegova grada.

Ovdje je drugačije možda samo da su u ovu drevnu prapriču ili protopriču unijeli jedan mali, preslatki, tipično hrvatski dodatak. Dva su društva koja bate ples s mačevima, objašnjava mi Žitomir, jedno je sljednik nekadašnjeg Radničkog kulturno-umjetničkog društva Moreška, a drugo se odvojilo od njih devedesetih, kad nam je zahvaljujući HDZ-u granulo sunce slobode i obnovilo se nekadašnje Hrvatsko glazbeno društvo sveta Cecilija.

"Tako da imamo dvije moreške, jednu pravu, našu, hrvatsku..."

"... a druga je srbokomunistička moreška", završim ja.

"Otprilike", složi se Žitomir.

Između dva društva s vremenom su ipak popustile napetosti. Danas skladno surađuju, o državnim i vjerskim blagdanima i za turističku razonodu bate naizmjenično i jedni i drugi. Nema nikakve zle krvi među njima i od svega je ostalo samo veselje kako naši ljudi baš u svemu nekako nađu ustaše i partizane.

Na kraju smo otišli još samo u Žrnovsku Banju, posjetiti starog brodograditelja Marina Šalu, posljednjeg od svoje vrste, dok još stignemo zabilježiti tradiciju koja se ne čuva kao moreška i crkvene bratovštine, već nepovratno i beznadno nestaje. Zatekli smo Šalu kako popravlja jednu staru rasušenu gajetu. Nama se ona nije činila vrijedna popravka, a meštar se složio s nama. Gajetu je neki znanac naslijedio od oca i htio bi i nakon njegove smrti ostati dobar sin. Vrijednost je broda samo sentimentalna, a ne treba vjerojatno napominjati kako sentimenti ovdje rijetko kad dosežu visoke cijene.

image

Marin Šale

Sasa Buric/Cropix
image

"Nigdje u brodu nema pravog kuta", opisuje nam brodograditelj
Marin Šale. "Svaka budala zna odrezati dasku pod devedeset stupnjeva, ali hajde ti, prijatelju, sastavi na jedno mjesto sve ove krivulje, kružnice, elipse, parabole i hiperbole, a da sve čvrsto dihta, da ti more nigdje ne ulazi"

Sasa Buric/Cropix
image

Marin Šale

Sasa Buric/Cropix
image


Sasa Buric/Cropix
image
Sasa Buric/Cropix

Vonj ljepila i soli

Šale će se pohvaliti kako je u radnom vijeku napravio brodova u dužini cijelog kilometra, pa i danas bi se, kaže, odvažio napraviti kojega, od početka do kraja. Neka mu je osamdeset osma, još bi znao izraditi i složiti svih petsto i nešto dijelova od ariša i hrasta. A nije to pizdarija, kaže, jer nigdje u brodu nema pravog kuta. Svaka budala zna odrezati dasku pod devedeset stupnjeva, ali hajde ti, prijatelju, sastavi na jedno mjesto sve ove krivulje, kružnice, elipse, parabole i hiperbole, a da sve čvrsto dihta, da ti more nigdje ne ulazi.

U nosnicama nam se miješa vonj ljepila, crnogorice, uljane boje, soli, algi i sitnih školjaka što su istrunule na daskama. Sve to tako dobro miriše da u jednom trenutku poželim ostaviti svoj život, da uzmem blanju ili pilu i krenem naukovati u ovog starog meštra. Ali, kasno je za to. Za manje od sata plovi nam katamaran za Lastovo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. rujan 2022 14:03